Ruža je vjerovala da više nikada neće morati objašnjavati odakle joj i što znače pomalo izblijedjele tetovaže na rukama. “Tko zna, zna”, mislila je. Smatrala je da je to poglavlje njezina života davno zatvoreno. No, pojavilo se pet mladih djevojaka iz vokalne skupine Lelek i Ružina sasvim osobna priča ponovno je postala zanimljiva – ne samo susjedima, nego i čitavoj hrvatskoj javnosti, piše Epodravina.hr.
Scenski upečatljivog nastupa i lica oslikanih simbolima, Lelekice su osvojile žiri i publiku te izborile da njihova pjesma Andromeda putuje u Austrija na Eurosong. Ubrzo je postalo jasno kako križevi, grančice i drugi simboli nisu tek estetski detalj, nego snažan podsjetnik na jedno vrijeme, jedan narod i rituale koji su novim generacijama postali daleki i gotovo nepoznati.
Ruža Ravlić, 87-godišnja Hercegovka podrijetlom iz Liskovače podno Buškog jezera, jedna je od posljednjih žena koje su prošle obred zvan sicanje ili bocanje. Kao i većina njezinih vršnjakinja i vršnjaka diljem Bosne i Hercegovine, i ona je kao djevojčica na rukama dobila trajne znakove – križeve, krugove te slova “R” i “L”, početna slova njezina imena i rodnog prezimena Lukač.
Običaj iz teških vremena
Sicanje vuče korijene iz razdoblja kada je Bosnu okupiralo Osmansko Carstvo, iz vremena devširme i tzv. danka u krvi. Prema predaji, katoličke obitelji tetovirale su djecu kako bi ih učinile manje poželjnima osvajačima i tako ih možda zaštitile od odvođenja u ropstvo.
„U našem kraju, pedesetih godina prošlog stoljeća, blago su znali čuvati muslimani. Kako ćemo ih zvat’ nego Turci. Stariji su nas plašili da će nas odvesti“, prisjeća se Ruža. Djeca tada nisu imala izbora – nije bilo pitanja želiš li ili ne. „Imala sam deset godina. Mene, braću i sestre bocao je bratić, sin od strica, liječnik. Palile su se grančice, od čađe su radili boju i iglicama nas bockali po nacrtanim simbolima. Kad ruka utrne, samo sicaj…“
Na pitanje bi li danas ponovno pristala na isto, odgovara bez zadrške: „Ma, glupost. Da se mogu vratiti, nikad to ne bih napravila. Samo sam probleme imala – pa objašnjavaj jednom, pa dvaput, pa stoti put…“
Iz Hercegovine u Podravinu
Ružin životni put odveo ju je šezdesetih godina prošlog stoljeća u Pitomaču, u podravski kraj čiji su običaji i govor bili posve drugačiji od hercegovačkih. „Svi nešto ‘pem’, ‘bum’, ‘buš’, a meni to nikako nije išlo u glavu“, govori kroz osmijeh, i danas zadržavajući govor rodne Liskovače, nedaleko od Tomislavgrad.
U Pitomači je sa suprugom Viktorom, policajcem rodom iz dalmatinskog zaleđa, izgradila obitelj. Dobili su dva sina, a danas ima četiri unuke. „Sad još samo da dočekam koje praunuče“, dobacuje unuci Ivi koja joj je došla u posjet iz Njemačke, gdje predaje hrvatski jezik.
Ruža je bila jedna od jedanaestero djece. Četvero braće umrlo je nakon poroda. Njezin brat Mate zaredio se i otišao u Švicarsku, a sestra Mara postala je časna sestra. „I oni su se bocali. Nema tko nije. Al’ što se može“, kaže Ruža, priznajući da bi taj dio svoje prošlosti, kad bi mogla, najradije izbrisala.
Ponos ili teret?
Dok Ruža na tetovaže gleda kao na breme prošlosti, njezina unuka Iva vidi ih drukčije. „Da danas moram, naravno da bih to napravila. To je dio identiteta i kulture. Treba biti ponosan“, kaže Iva, uvjerena da u tom običaju nema ničega čega bi se trebalo sramiti.
Ruža je gledala nastup Leleka. Poslušala je pjesmu, ali priznaje da joj i dalje nije ugodno vidjeti oslikana lica. Za nju je to osobna rana i sjećanje na strahove iz djetinjstva. Za mlađe generacije – simbol identiteta i hrabrosti.
Možda je istina negdje između.
Jer dok jedni u sicanju vide teret prošlosti, drugi u njemu prepoznaju korijen, priču i znak pripadnosti. A Ružina priča, iskrena i bez uljepšavanja, podsjetnik je koliko se značenje istih simbola može mijenjati kroz vrijeme.
I koliko je dragocjeno još uvijek moći slušati bakine priče – uživo.
Nema komentara:
Objavi komentar