Danas, 23. veljače, obilježava se Svjetski dan borbe protiv depresije – dan koji nas podsjeća da je depresija stvarna, ozbiljna i često nevidljiva bolest. U vremenu u kojem se uspjeh mjeri brzinom, produktivnošću i dojmom koji ostavljamo na društvenim mrežama, sve više ljudi tiho vodi bitku koju okolina ne primjećuje.
Depresija nije prolazna tuga. Nije loš dan. Nije slabost karaktera. Ona je stanje u kojem je čovjek fizički prisutan, ali iznutra odsutan. Osoba funkcionira, radi, smije se – a zapravo tone. Depresija plače u nutrini, dok se izvana često skriva iza prividne normalnosti.
Oni koji su je proživjeli znaju koliko je teško opisati taj osjećaj. Kao da je kamen vezan za nogu i vuče prema dnu crnih misli. Kao da svaka sitnica zahtijeva nadljudski napor. Kao da vrijeme stoji, a noći postaju duge i iscrpljujuće. Depresija guta energiju, odnose, planove. U čovjeku budi ravnodušnost i hladnoću koje ni sam ne razumije. Ponekad se čini da uništava sve što dotakne.
Zato su rečenice poput “Samo se trzni”, “Imaš sve, što ti fali?” ili “Proći će to” ne samo beskorisne nego i bolne. Depresija ne podnosi naredbe ni jednostavna rješenja. Ona se ne može izliječiti ignoriranjem, niti preuzimanjem tuđe boli na sebe. Ono što joj treba jest strpljenje, razumijevanje i prisutnost.
Godinama slušamo o mladim ljudima koji više nisu vidjeli mjesto za sebe. O roditeljima, poduzetnicima i uspješnim pojedincima koji su “imali sve”, a iznutra vodili usamljenu borbu. Tinejdžeri. Odrasli. Žene i muškarci. To nisu samo brojke u statistici. To su nečija djeca, roditelji, prijatelji.
Službeni podaci svake godine bilježe tisuće slučajeva teških psihičkih kriza. No iza svake brojke stoji osobna drama, obitelj koja traži odgovore i pitanje koje se vraća poput jeke: što se događa s nama? Zašto toliko ljudi više ne želi živjeti?
Dio odgovora leži u svijetu u kojem živimo. Sve mlađi osjećaju pritisak usporedbe, očekivanja i stalne dostupnosti. Živimo brzo, pod napetošću, u kulturi uspjeha koja ne ostavlja mnogo prostora za slabost. Često se bojimo tuđe boli, kao da bi nas mogla opteretiti. No ravnodušnost nanosi dublje rane od iskrenog razgovora.
Prečesto se fokusiramo na prolazno – novac, status, tuđa mišljenja – a propuštamo trenutak kada netko pokraj nas počinje gasnuti. Ne primjećujemo promjene u ponašanju, povlačenje, tišinu koja traje predugo. I onda nas iznenadi vijest da “ništa nije upućivalo”. Da se “jučer smijao”.
Možda je vrijeme da zastanemo.
Slušati nekoga ne znači imati spremno rješenje. Ponekad je dovoljno reći: “Tu sam. Reci mi što se događa.” Jedan iskren razgovor može biti prekretnica. Jedan pogled može vratiti osjećaj vrijednosti. Jedna poruka može spriječiti najgore.
Nećemo spasiti cijeli svijet. Ali možemo spasiti jedan odnos. Jedan razgovor. Jednog čovjeka.
Ako osjećaš da slabiš, dopusti si pomoć. To nije slabost, nego hrabrost. Razgovor s prijateljem, obraćanje bliskoj osobi ili odlazak stručnjaku može biti prvi korak prema svjetlu. Nitko ne mora biti jak cijelo vrijeme.
Međunarodni dan borbe protiv depresije nije samo simboličan datum. On je podsjetnik da još imamo mnogo posla – u načinu na koji govorimo o mentalnom zdravlju, u tome kako tretiramo sebe i druge, u spremnosti na neugodne, ali potrebne razgovore.
Vrijeme je da ravnodušnost pretvorimo u pažnju.
Da osuđivanje zamijenimo prisutnošću.
Da naučimo istinski vidjeti čovjeka pokraj sebe.
Možda upravo danas nečiji život ovisi o našoj spremnosti da zastanemo i poslušamo.
Nema komentara:
Objavi komentar