Na današnji dan Crkva se s posebnom zahvalnošću spominje svetoga Ivana Bosca, svećenika čije je srce gorjelo za djecu i mlade, osobito one najzapostavljenije, zaboravljene i siromašne. Bio je čovjek velike vjere, ali i iznimne praktične mudrosti – svetac koji je znao slušati, razumjeti i odgajati, a ne samo poučavati.
Rođen 1815. godine u siromašnoj seljačkoj obitelji u Italiji, Ivan Bosco vrlo je rano iskusio težinu života. Odrastao bez oca, uz majku Margaretu, naučio je da se snaga vjere ne mjeri bogatstvom, nego povjerenjem u Boga i ustrajnošću u ljubavi. Upravo to iskustvo oblikovalo je njegovo poslanje: biti otac onima koji ga nemaju, učitelj onima koje je društvo otpisalo.
Kao svećenik, sv. Ivan Bosco nije ostajao zatvoren u sakristiji. Njegova župa bile su ulice, radionice, dvorišta i sirotišta. U Torinu je okupljao dječake s margina društva – napuštene, siromašne, bez obrazovanja – nudeći im ne samo hranu i krov nad glavom, nego i dostojanstvo, obrazovanje i vjeru. Vjerovao je da se mlade ne može pridobiti strogoćom, nego dobrotom, strpljenjem i prisutnošću.
Iz njegova karizmatskog djelovanja rodila se Družba salezijanaca, red svećenika i redovnika posvećenih odgoju mladih. Danas salezijanci djeluju diljem svijeta – u školama, oratorijima, župama, misijama i centrima za mlade – nastavljajući Don Boscovo poslanje: biti blizu djece i mladih, posebno onih koji su u opasnosti da izgube nadu. Uz salezijance, tu su i Kćeri Marije Pomoćnice, redovnice koje s istom ljubavlju služe mladima, osobito djevojkama.
Družba Salezijanaca djeluje i u Katoličkom školskom centru „don Bosco“ u Žepču, gdje se kroz odgoj, obrazovanje osnovno i srednje te duhovno praćenje mladih svakodnevno živi duh sv. Ivana Bosca – duh povjerenja, radosti i kršćanske nade.
Sv. Ivan Bosco djecu nije doživljavao kao problem, nego kao Božji dar i obećanje budućnosti. Govorio je da u svakom djetetu, pa i onom najnemirnijem, postoji iskra dobra koju treba strpljivo razgorjeti. Njegova odgojna metoda, poznata kao preventivni sustav, temeljila se na razumu, vjeri i ljubavi – bez nasilja, bez straha, ali s jasnim smjerom.
Jedne od njegovih najpoznatijih misli i danas snažno odzvanja:
„Loše navike mogu se nadvladati jakom voljom.“ „Neka te uvijek vodi razum, a ne strasti.“ „Tko ima mirnu savjest ima sve.“ „Mudrost je umijeće dobrog upravljanja vlastitom voljom.“ „Treba raditi kao da nećemo nikad umrijeti i živjeti kao da nam je umrijeti svakog dana.“ „Drugima praštaj sve, sebi ništa.“
U tim jednostavnim rečenicama sažeto je cijelo njegovo evanđeosko poslanje. Ljubav prema mladima bila je njegov put svetosti, a radost njegovo najjače oružje protiv tame svijeta.
Dok se danas spominjemo sv. Ivana Bosca, pozvani smo zapitati se: znamo li prepoznati vrijednost djece i mladih oko sebe, slušati ih, pratiti i hrabriti? Don Bosco nas uči da se svijet mijenja tiho – kroz strpljiv odgoj, prisutnost i vjeru da Bog djeluje u srcima najmlađih.
Neka nam njegov zagovor pomogne da budemo ljudi otvorena srca, a osobito da djeca u nama uvijek pronađu prijatelja, a u Crkvi dom.
Nema komentara:
Objavi komentar