Kad čovjeka zaborave ljudi, ali ne i dobrota koju je sijao

U bolničkoj sobi, među bijelim zidovima i tišinom koju povremeno prekine zvuk aparata, leži čovjek kojeg nitko ne dolazi posjetiti. Prošla su 23 dana otkako je primljen u bolnicu. Dvadeset i tri dana bez koraka u hodniku, bez poznatog glasa, bez ruke koja bi se stisnula u znak nade. Njegova obitelj nije došla. Nitko.

Ipak, nije sam.

Svaka dva dana, gotovo u isto vrijeme, na prozor sleti golub. Ne boji se bolničke sobe, ne smeta mu miris dezinfekcije ni tišina. Spusti se na pacijentov krevet, mirno stoji nekoliko trenutaka, kao da provjerava je li on još tu, kao da mu dolazi reći: nisam te zaboravio. Potom tiho odleti.

Medicinske sestre u početku su to promatrale s čuđenjem. A onda su saznale nešto što ovoj slici daje dublje značenje. Taj isti čovjek, prije nego što je bolest usporila njegove korake, svaki je dan sjedio na klupi u parku pokraj bolnice. U džepu je uvijek imao mrvice kruha. Hranio je golubove, strpljivo i bez žurbe. Nije očekivao ništa zauzvrat. Bio je to mali, gotovo neprimjetan čin dobrote.

A sada se ta dobrota vratila.

Dok su ljudi zaboravili, ptica nije. Dok su se neki okrenuli svojim obvezama, vremenima i izgovorima, jedno malo biće pamti. Pamti ruke koje su dijelile, tišinu u kojoj je bio prihvaćen, prisutnost koja nije tražila ništa osim da bude tu.

Ova priča boli jer razotkriva istinu koju nerado priznajemo: ponekad su životinje vjernije od ljudi. Imaju čišće pamćenje srca. Ne mjere odnos po koristi, ne nestaju kad postane teško.

Ali ova priča i liječi. Podsjeća nas da nijedan čin dobrote nije izgubljen. Da ono što činimo u tišini, bez publike i aplauza, ostavlja trag. Možda ne uvijek ondje gdje očekujemo, ali uvijek ondje gdje je najpotrebnije.

U sobi u kojoj nema obitelji, ima zahvalnosti. Ima sjećanja. Ima goluba koji dolazi svaka dva dana i dokazuje da ljubav, jednom dana, zna put natrag.

foto Hercegovački portal / tekst Hercegovački portal, Goranci online