Polnoćka u Ćelovini

Ova potresna i duboko evanđeoska proza autora fra Ante Marića vodi nas u tamu poratnih godina, u prostor zatvora, straha i poniženja, ali još snažnije – u prostor vjere koja se ne može zatočiti. U središtu pripovijesti je ponizni fratar i skupina nevinih ljudi kojima je OZNA nasilno prekinula svakodnevni život, no nije uspjela slomiti duh. 

U hladnoj ćeliji Ćelovine, daleko od slobode i blizine obitelji, rađa se najtiša i možda najuzvišenija ponoćka – ona u kojoj se Božić slavi bez zvona, bez crkve i bez raskoši, ali s puninom Kristove prisutnosti. Ovo je priča o patnji koja ne gasi nadu, o vjeri jačoj od straha i o svetoj Misi koja se, unatoč svemu, rađa ondje gdje je čovjeku oduzeto gotovo sve.

Sjedio je na podu zamotan u deku. Razmišljao je: 

- Bože moj, ko li je prija mene ima ovu deku?! 

Morali su je imati mnogi. Na njoj se vidi da je stara, da je mnoge zime štitila tolike od studeni. Donijela mu je časna sestra Marija pred Svi Svete. Odjeća je na njemu bila slaba. Podgaće su bile bijele boje, i strpao ih je u poplete. I majica je bila bijela, dugih rukava, na laktovima poderana. Imao je preko nje debeo pleten džemper sive boje, samtne debele hlače crne boje. Na nogama je imao fratarske sandale. U Ćelovinu su ga ubacili na Malu Gospu. U dva po ponoća. Tukli su na samostanska vrata grubo i bezočno, dok se gvardijan nije javio. Bili su nasilni. OZNA! Tražili su fra Blagu. Gvardijan ga je pošao probuditi. Htjeli su i oni s njim, nasilno, no, gvardijan je odrješito tražio da ga čekaju u sobi u koju ih je uveo. Odmah do ulaznih vrata samostana. Nevoljko su ostali čekati.

Kucao je na fra Blagina vrata. Brzo je fra Blago otvorio, i čim je vidio gvardijana, upita: 

- Jesu ili oni?! 
- Jesu! 
- Bogu hvala! Očekiva sam ji i prija! 
- Fra Blago dobro se obuci. Ko zna kad ćeš nazad kući! 

Fra Blago je odmah obuo poplete i donji veš, sandale, obukao samtne hlače, najdeblji džemper. Sišli su u sobu. Oni su ga čekali kao vukovi. Odmah su uzeli fra Blagu između sebe i izgubili se u mrklu rujansku noć bez riječi pozdrava. Gvardijan je otišao u kapelicu, kleknuo pred Presveti i stavio glavu među ruke. Prstima je mrsio kosu. Dugo je tako bio. Kao da je tiho jecao. I kao da to nije htio, i kao da je još manje htio da to netko vidi. 

- Moj fra Blago, ti si peti iz kuće, a iz Provincije blizu trideseti. 

Noć je bila tiha. Vječno je svjetlo davalo kapelici rajsko ozračje. Dva su prozora gledala prema crkvi i glavnom oltaru, odakle je također stizala vječna svjetlost. 

Kako su ga ubacili u tu sobu u Ćelovini, nisu ga više ni zvali ni tražili. Prolazili su teški dani puni strepnje i slutnji. Jedina veza sa svijetom bila je s. Marija, koja je svaki dan dolazila nekom od fratara, časnih sestra, ili vjernika koji nikoga nisu imali. Nosila im je hranu, koju su joj često znali oduzeti, ili jednostavno je nisu propustili. Sestra Marija je bila strpljiva i sve je primala sa zahvalnošću. I najljepše i najružnije ponašanje. 

- Bogu hvala, da su pristali da dobije deku. 

U sobi je bilo desetak ljudi. Sve Hrvati, katolici, sve iz Mostara i okolnih sela. I svi su znali fra Blagu, i svi su ga voljeli. Fra Blago je s njima sve dijelio, a i oni s njim. Najviše su ih radovale cigarete koje je časna donosila fra Blagi, a koje mu je gvardijan slao. 

Opet je fra Blago razmišljao o svojoj deki. 

- Kolike je samo do smrti štitila. Ta nema u našem samostanu sobe, da u njoj nije umro po neki fratar. Deke operemo i opet ih koristimo. Ta nisu samostani bogati za razbacivanja. 

Do fra Blage je na podu ležao mladić kao u nekoj vreći za spavanje. Čudnoj vreći. Majka mu je tu vreću sašila od dva jorgana. Spojila ih skupa, a na jednoj strani nije, da se među njih može uvući. Sve dok fra Blago nije dobio deku, ovaj ga je mladić zvao u svoju vreću i u njoj su zajedno spavali. 

Bliži se i Božić. 

- Bit će mi baš veseo! 

Razmišljao je fra Blago između Očenaša koje je molio umjesto Brevijara. 

- Ali, što sad možeš. I to je Božje davanje. 

I gledao je po ljudima. Svi su, tako mu se čini, baš mislili na Božić. I to, gdje će ga provesti. Svi su ovi ljudi nevini, svi su imali svoje obitelji, svoju djecu, svoje starije roditelje i članove obitelji. I svima je OZNA odjednom prekinula sve niti života. Oduzela im slobodu, zabranila im raditi za svoju obitelj, strpala ih u ovu kuću, u Ćelovinu. 

Fra Blago već odavno nije imao svetu Misu. mislio je u sebi: 

- Ko zna, mogu i zaboraviti kako se sv. Misa govori.

 I bi mu nešto teško oko srca. Smili mu. Kao da će mu suze poteći. Vlažnim je pogledom gledao po svim tim ljudima i oni u njega. Netko progovori: 

- Fra Blago mogli bismo pozdraviti Gospu. 

I fra Blago se prekrsti, a oni za njim svi kao jedan. Tekao je romon molitve i nakon Pozdrava potekoše Priporuke. Svaka je od njih padala na srce. I u ta doba zaklepeta ključ u vratima. Svi pogledaše prema njima. I vrata se otvoriše. Na njima je stajao stražar s korpom u ruci. Povika: 

- Za fra Blagu … 

Fra Blago se ustade, primi korpu, i zahvali: 

- Hvala, Druže! 
- Zadnji put da si to rekao. Nisam ti ja drug, bando ustaška. 

Fra Blago je mirno zastao, okrenut od stražara, i tako ostao sve dok nije priključao vrata njihove ćelije. Razastro je fra Blago svoju deku, i na nju sve izvadio što je bilo u korpi. Bilo je hrane, rublja čistoga, cigareta, i jedna bijela kutija od kartona. Kad je i nju otvorio, razveselio se jako. U kutiji je bila staklena čaša, bila je jedna oveća bijela krpa – vjerojatno leđa od neke košulje, bile su male krpice, fra Blago im tepa: 

- Purifikatoriji. 

Bila je i limena kutijica za lijekove, i u njoj hostije. Uz to i mala bočica s vinom. 

- Ni Papa u Rimu nema bolje. 

Ote se fra Blagi sa suzom. Sve je lijepo pospremio, sve složio. Svima dao do znanja da će na Božić moći slaviti svetu misu. I ljudi su živnuli. 

- Fra Blago oćemo li slavit ponoćku. 
- Moremo koju god oćete, ali slavit ćemo je! 

Ćelija kao da odjednom oživi. Zatvorenici su fra Blagi oslobodili jedan kut u toj ćeliji, te su jedan po jedan išli k njemu na sv. ispovijed. Bili su to dugi i utješni razgovori, a fra Blago bi visoko digao svoju desnicu ispruženu iznad svakog pokornika i davao mu odrješenje. Pričali su o svojim Božićima prije, svojim Badnjacima. Tiho su pjevušili adventske pjesme. I, eto očekivane noći. Nikome san ne ide na oči. Svi su se uredili koliko su mogli, složili su svoje deke, a onaj mladić, Borislav, složio je svoju ogromnu vreću za spavanje i od nje napravio oltar. Fra Blago je na njoj prostro onaj „oltarnik“, skupio one purifikatorije, postavio umjesto plitice poklopac od one kutije za lijekove, a staklena čaša bijaše sveti kalež Gospodnji. Bilo je točno hostija, koliko i njih. Sestra Marija je točno znala koliko je njih s fra Blagom u toj ćeliji. 

I kad u ponoća začuše kucanje sata i veselu zvonjavu svih pet zvona sa zvonika sv. Petra i Pavla, fra Blago se prekrsti i raširenih ruku zavapi:

 - Gospodin s vama! 
- I s duhom Tvojim!

Suze su svima ispunile oči i počele kliziti niz lica. Fra Blago je klečao za oltarom, a njegovi vjernici, sve jadni robovi Ćelovine, u krug oko oltara isto na koljenima. Fra Blago je i propovijedao. Pozdravio malo Dijete, sirotinju, kao što smo i sami – rekao je. I brzo je bila sv. misa gotova. Nitko ih nije pometao. Svi su se pričestili, i onda tiho pjevali U se vrime godišta … 

Fra Blago je spremao sve stvari koje im je donijela s. Marija, kako bi ih imali za slijedeću sv. misu. 

- Bože moj, fala Ti na Tvom lipom daru! 

Govorio je sebi u bradu, a po ćeliji se oču šuškanje. Svi su vadili što su za Božić dobili. Neki nisu vadili ništa, jer ništa nisu dobili. Našlo se na „oltaru“ i pršuta i špeka, pečenih pilića, našlo se suhih smokava, oraha, našlo se nekoliko vrsta kolača, kruha. Fra Blago se prekrstio i blagoslovio Božje darove, i kad su prihvatili svaki po nešto, oču se ogromni Stojan: 

- Stanite fratre i ljudi moji. Pa je li Božić ili nije. Valja to i nazdravit i zalit. 

Svi su ga u čudu gledali, a on iz velikog džepa svoga ogromnog sakoa izvadi čudnu bocu. Svi su je odmah prepoznali. Jedan viknu: 

- E, ja ti mlika ne pijem! 
- Polako jadan … Ljudi moji, na dobro van doša Božić i sveto rođenje Isusovo! 
- I s tobom Bog dao zajedno. 

I Stojan odvi čep na onoj boci od mlijeka i dobro potegnu. Svi su ga gledali u čudu, a ćelijom ovlada miris dobre loze. I pruži Stojan bocu svom fratru fra Blagi, kojeg je jako volio. Fra Blago primi bocu od mlijeka, te i on potegnu, a na očima mu se vidjelo da to nije mlijeko. I tako svi redom, nazdraviše po starom hrvatskom običaju. 

- Ne valja običaja gubit, pa se moja Mila sitila. U bosu od mlika stavila bocu rakije. 
- A i časna se s. Marija dobro sitila. U kutiju od keksa stavila sve za sv. misu.
 - Bog ji obe blagosovio i čuva.

Tekst objavljen uz odobrenje autora.