U utorak, 8. siječnja 1985. godine, hladnoća je doslovce probijala kosti. Temperatura se spustila na zastrašujućih –27 stupnjeva Celzijevih, a sibirska zima pokazala je svu svoju nemilosrdnost. Početak te godine ostat će upamćen kao jedan od najhladnijih u povijesti ovih prostora – rekordni minusi bilježili su se diljem bivše države, snijeg je prekrio čak i sunčani Hvar, gdje se zadržao puna dva tjedna, a Zagreb je 15. siječnja iste godine zabilježio najnižu ikad izmjerenu temperaturu, piše Večernjeg lista BiH.
U takvim okolnostima, svega petnaestak kilometara zračne linije od Mostara, u šumskom predjelu između Bogodola i Širokog Brijega, odvijala se drama koja će zauvijek obilježiti živote dviju mladih djevojaka i ući u kolektivno pamćenje kao jedna od najpotresnijih, ali i najinspirativnijih priča. O toj nesreći, povodom 40. obljetnice, piše Elvis Sprečić u opsežnom tekstu koji u cijelosti izlazi u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH u četvrtak, 8. siječnja 2026. godine.
Dva dana prije kobnog utorka, u nedjelju, 18-godišnja Šima Čuljak i njezina godinu dana mlađa sestra Draženka krenule su iz Bogodola prema Mostaru. Put nije trebao biti ništa više od uobičajenog odlaska kako bi pomogle majci Radici, koja je u Mostaru dobila posao čistačice. Kćeri su joj, kako su znale reći, povremeno “uskakale”. No to putovanje pretvorilo ih je u najpoznatije sestre tadašnje Jugoslavije.
Obučene tek u lagane traper-jakne, bez odgovarajuće zimske opreme, Šima i Draženka izgubile su se u šumi i sljedećih sedam dana preživljavale na temperaturama koje su se kretale između –15 i –27 stupnjeva. Njihova borba s hladnoćom, glađu i iscrpljenošću pretvorila se u priču o nadljudskoj izdržljivosti i volji za životom. Spašene su, ali ne bez teških posljedica.
Četrdeset godina poslije, Draženka Čuljak živi u Kanadi, u Vinelandu, mirnom kraju uz južnu obalu jezera Ontario. Razlika u vremenskim zonama dijeli nas šest sati, ali sjećanja su i dalje živa.
– Jako bih željela da mogu osjetiti pijesak pod nogama dok hodam plažom – kaže tiho, bez gorčine u glasu.
Vineland je, govori, brežuljkast i prekriven vinovom lozom, a krajolik je podsjeća na Hercegovinu u kojoj je odrasla. Vino voli, crno ili bijelo – ovisi o prilici, kaže kroz smijeh. Iako u dvorištu nema loze, ima vrt u kojem uspijevaju rajčice, paprike, krastavci i začini. Sve je to njezin mali, osobni projekt.
Draženka danas živi sama. Sin je odrastao, oženio se i odselio. Iza nje je impresivan sportski put – bila je prvakinja Kanade u kajaku i kanuu, osvajala medalje u skijanju, trenirala sjedeću odbojku, hokej na saonicama, redovito odlazila u teretanu.
– Ne volim da me ljudi gledaju kroz prizmu toga što sam ostala bez nogu, odnosno potkoljenica. To je dio mene, ali ne na loš način. Mnogo toga u životu probala sam upravo zato što imam proteze – kaže.
Postoje stvari koje ne može, poput osjećaja pijeska pod nogama, ali naglašava kako je to jedna od rijetkih stvari za koje je zakinuta. Da je niste izravno pitali, kaže, to možda ne bi ni spomenula.
Njezina vedrina i snaga najbolje se vide u anegdotama: tijekom snimanja jednog od novinarskih priloga u Kanadi preskakala je uže i, smijući se, pobijedila sve okupljene. Ili u epizodi s početka novog života u Kanadi, kada je od ortopeda zatražila izradu proteze “na štiklu”.
– Obožavam plesati. Ne mogu na haljinu obući tenisice – objašnjava. U tim je protezama izlazila, plesala, živjela punim plućima, iako su bile zahtjevne za nošenje.
Nakon dolaska u Kanadu, kamo se 1993. doselila na poziv sestre, zaposlila se u Hyundaiju, u IT sektoru. U početku nije znala ni jezik ni rad na računalu. Danas vodi tim u odjelu za održavanje računalnih sustava, govori engleski, a razumije i francuski.
Priča o sestrama Čuljak priča je o zimi koja je bila nemilosrdna, ali i o ljudskoj snazi koja se ne da slomiti. Četrdeset godina kasnije, ona i dalje nadahnjuje.
Kompletnu priču o sestrama Čuljak čitajte u tiskanom izdanju Večernjeg lista BiH u četvrtak, 8. siječnja 2026. godine.
Nema komentara:
Objavi komentar