„Ja sam kršćanin, ali...“ – kad vjera ostane samo riječ, a ne život

„Ja sam kršćanin, ali…“ — koliko puta smo to čuli, i još češće sami izgovorili? Riječi koje započinju ispovijedanjem vjere, a završavaju opravdanjem suprotnim toj istoj vjeri. To „ali“ postaje zid između onoga što govorimo i onoga što živimo.

Kršćanstvo nikada nije bilo stvar navike, praznika ili običaja. Kršćanstvo je odnos – s Kristom koji je dao život da nas spasi. A odnos se ne gradi riječima bez djela, nego srcem koje se mijenja, poniznošću koja priznaje grijeh i snagom koja se svakodnevno trudi ljubiti više i bolje.

1. Vjera nije prilagođavanje svijetu

„Ja sam kršćanin, ali abortus nije ubojstvo.“
„Ja sam kršćanin, ali eutanazija nije ubojstvo.“

Krist nije rekao da biramo što nam se sviđa iz Evanđelja, već da nosimo svoj križ. Svaka ljudska duša, od začeća do prirodne smrti, sveta je. Kad opravdavamo ono što Bog zove zlom, tada ne mijenjamo svijet – nego svijet mijenja nas.

2. Relativizam – tihi neprijatelj duše

„Ja sam kršćanin, ali rodna ideologija nije ništa opasno.“
„Ja sam kršćanin, ali jogu mogu raditi, to nije protiv Boga.“
„Ja sam kršćanin, ali malo horoskopa, malo vračare…“

Svaka riječ koja relativizira Božju istinu, polako gasi svjetlo vjere. Sotona ne dolazi uvijek s rogovima – često dolazi kroz „nije to ništa loše“. A tako počinje udaljavanje od Boga: polako, gotovo neprimjetno, ali sigurno.

3. Kršćanstvo nije površna etiketa

„Ja sam kršćanin, idem u crkvu dva puta godišnje.“
„Ja sam kršćanin, ali ne moram se ispovijedati.“
„Ja sam kršćanin, ali nedjelja je dan za posao.“

Vjera bez zajedništva, bez sakramenata, bez nedjeljne Euharistije – postaje samo navika. Bog nije pozvao ljude da Ga priznaju iz daljine, nego da Ga susretnu u svakodnevnom životu: u Crkvi, u bližnjemu, u obitelji, u poslu.

4. Ljubav prema bližnjemu nije izbor

„Ja sam kršćanin, ali što me briga za gladne…“
„Ja sam kršćanin, ali radnicima nisam platio…“
„Ja sam kršćanin, ali ove druge treba srediti…“

Kršćanstvo bez ljubavi prema bližnjemu nije kršćanstvo. Isus nas ne pita koliko znamo o vjeri, nego koliko ljubimo. A ljubav nije osjećaj – ona je djelovanje. Dati, pomoći, oprostiti, ispraviti nepravdu.

5. Kršćanstvo bez Krista – samo prazna riječ

„Ja sam kršćanin, ali…“
Kad god dodamo to „ali“, mi u stvari kažemo: nisam spreman biti Kristov u svemu. A vjera nije kompromis. Nije „koliko mogu“, nego „evo me, Gospodine“.

Krist ne traži savršenstvo, nego iskrenost. Ne traži da budemo bez grijeha, nego da ne bježimo od pokajanja. On ne traži „ali“, nego „da“ – potpuno, bez rezerve.

Zaključak

Biti kršćanin znači živjeti ono što ispovijedamo. Ne „ja sam kršćanin, ali“, nego – ja sam kršćanin, i zato…
I zato vjerujem.
I zato ljubim.
I zato praštam.
I zato se borim protiv zla, pa i u sebi.

Kršćanstvo nije formula – ono je život. A život s Kristom počinje tek kad „ali“ prestane biti izgovor.