Stariji bračni par koji čitav život žive u inozemstvu dolazi jučer do ureda kako bi podigli križ na Groblju mira na Bilima.
Kažu kako su tek nedavno saznali za ovaj projekt. Upitao sam ih za ime i prezime stradaloga i naselje iz kojega je pokojnik.
Vrlo brzo pronašao sam ga u popisu i nakon što sam pročitao podatke, žena koja je do tada pričala, zanijemila je, okreće se prema zidu, a suze joj nisu kapale niz obraze. One su tekle kao potoci… Kad se malo pribrala, samo je projecala: To je moj otac! Rođena sam 1945. nakon smrti svoga oca. Ostali smo sami s majkom, nas troje djece.
I prije tri dana sličan slučaj: sada mi poznati čovjek dolazi po istome, u ovome slučaju za dva ujaka i ubijenoga oca. I kad sam pročitao imena s popisa, rasplakao se kao malo dijete! Slična sudbina, samo još veći broj siročadi koji je ostao iza ubijenoga oca. Muk, tišina, nekoliko minuta… Tada se ništa ne govori. Samo šutite i gledate kako ljudi po tko zna koji put proživljavaju svoju tešku životnu kalvariju.
Samo u našemu kraju je više od dvije tisuće ovakvih sudbina iz Drugog svjetskog rata i poraća.
Ivica Šarac / Mandino selo
Nema komentara:
Objavi komentar