Postoji trenutak u životu svakog čovjeka kada se sve iluzije razbiju, kada ono što je izgledalo čvrsto i sigurno nestane poput prašine na vjetru. Ljudi dolaze i odlaze, zdravlje se može poljuljati, imovina se potroši, snovi se izmijene, a planovi koje smo tako brižno gradili ponekad se uruše u jednom danu. I onda, kad se sve što je zemaljsko istroši ili nas iznevjeri, shvatiš – ostao ti je samo Bog.
No, to “samo” nikada nije malo. To “samo” je zapravo sve. U Njemu je izvor života, u Njemu je mir koji svijet ne može dati, u Njemu je sigurnost koju nijedna ljudska ruka ne može pružiti. Kad dođeš do točke gdje ti je jasno da je Bog jedina konstanta u tvome životu, tada počinješ razumijevati dubinu vjere.
Koliko puta u životu mislimo da su nam nužni određeni ljudi, položaji, uspjesi ili priznanja? Koliko puta gradimo svoje povjerenje na prolaznim stvarima? A onda se dogodi da nam se sve to izmakne. U tim trenucima boli i osamljenosti otvara se prostor za spoznaju: Onaj koji je uvijek bio uz tebe – i u radosti i u žalosti – jest Bog. Onaj koga nisi uvijek vidio jer si bio zaokupljen svijetom, sada postaje jedina svjetlost koja te vodi.
Kad ostaneš s Njim, onda vidiš da ti je oduvijek samo On bio potreban. Ljubav Njegova nikada ne zataji, milosrđe Njegovo uvijek prelazi tvoje slabosti, a prisutnost Njegova osnažuje i kad si potpuno nemoćan.
U tome je tajna kršćanskog života: spoznati da Bog nije “jedna od mogućnosti”, nego da je On temelj, početak i kraj svega. Na kraju, kada se sve drugo utiša, kada se rasprše sve magle i iluzije, otkrivaš da si uistinu bogat jer imaš Njega.
Zato je mudrost živjeti već sada iz te istine. Ne čekati da se sve drugo sruši, pa tek tada otkriti Boga, nego ga danas staviti na prvo mjesto. Jer ako ti On bude središte života, ništa te neće moći poljuljati.
Na kraju ostaje samo Bog – a tada shvatiš da ti ništa više ne treba.
Nema komentara:
Objavi komentar