Društvene mreže i talijanski mediji sinoć su prenijeli vijest koja je potresla vjernike diljem Europe, svećenik don Matteo Balzano, star svega 35 godina, pronađen je mrtav u svom stanu pokraj župnog oratorija u Cannobiju. Iako je dan ranije aktivno sudjelovao u župnim aktivnostima, u subotu ujutro nije došao služiti misu. Ubrzo je otkriveno da si je oduzeo život.
Smrt svećenika samoubojstvom neizmjerna je bol, ali i tihi vapaj koji Crkva ne smije ignorirati. Iza oltara stoji čovjek.
Čovjek koji voli, koji služi, koji daje život – ali koji također osjeća, pati i katkada se iscrpljuje do kraja. Svećenik ne prestaje biti čovjek trenutkom ređenja. I dalje ima tijelo, um, dušu, granice i krhkost.
Ponekad ga muči usamljenost. Nositelj je teških odluka, odgovornosti vođenja zajednice, izložen stalnom promatranju i kritici. Nerijetko sve to nosi sam, bez ikoga komu bi se doista mogao povjeriti. Od svećenika se često očekuje da bude besprijekoran, uvijek nasmijan, staložen, savršen.
Ako izgleda umorno – osuđuje ga se. Ako digne glas – kritiziraju ga. Ako ne stigne do svakog doma – optuže ga. Ako zatraži pomoć – proglase ga slabim. A onaj koji nosi križ bez Šimuna Cirenca, lako može pasti pod njegovom težinom.
Naime, u subotu, 5. srpnja 2025. godine, u svećeničkoj rezidenciji oratorija župe Cannobio u Italiji, pronađeno je beživotno tijelo patera Mattea Balzana, svećenika Novarske biskupije. Don Matteo Balzano ušao je u sjemenište prije 15 godina, s 20 godina, nakon što je prethodno studirao kao stručnjak za aeronautiku. Za svećenika je zaređen 2017. godine.
U subotu ujutro, Don Matteo se nije pojavio kako bi predvodio svetu misu. Nakon što su ga župljani više puta pokušali nazvati bez uspjeha, uputili su se prema stanu u kojem je živio, koji se nalazio pokraj oratorija kojim je upravljao, i ondje su, nažalost, otkrili da si je oduzeo život.
Imao je 35 godina. Rođen 3. siječnja 1990. u Borgomaneru, zaređen je za svećenika 10. lipnja 2017. godine po rukama mons. Franca Giulija Brambille, biskupa Novare.
Prema dostupnim informacijama, pater Matteo si je oduzeo život.
— Ljudi često gledaju svećenički ovratnik, vanjštinu, i misle da smo nekako imuni na te stvari. Ali svećenik je čovjek kao i svi drugi, sa svim emocionalnim, psihološkim i fizičkim borbama. Priča Don Mattea podsjeća nas da svi imamo svoje granice i da svatko može upasti u tamne i teške trenutke.“, kaže fra Jean Claude Schembri, ravnatelj Malog sjemeništa u istom gradu.
Ova potresna vijest ostavila je cijeli kršćanski svijet u šoku. No ona mora postati više od pukog trenutnog žalovanja – mora biti poziv na ozbiljno razmišljanje unutar Crkve, od biskupa i prezbitera do redovnika i vjernika laika.
Sličnu poruku uputio je i psiholog dr. Nicholas Briffa, naglasivši da smo svi mi prije svega ljudi, bez obzira na položaj ili ulogu koju imamo. Pozvao je društvo u cjelini da iskreno brinu jedni za druge.
— „Svaka osoba može biti ranjiva. Nije važno čime se bavite, koje obrazovanje imate, kojoj društvenoj klasi pripadate, ili kakvo je stanje vašeg računa u banci — ranjivost se može dogoditi svakome. Zato pozivam sve: budimo ljubazni jedni prema drugima. I ne bojte se postavljati neugodna pitanja — poput: ‘Jesi li zadovoljan svojim životom?’ ili ‘Izgledaš drugačije u zadnje vrijeme. Želiš li razgovarati?’ To nisu nametljiva pitanja ona mogu spasiti život“, kaže dr. Nicholas Briffa.
Dr. Briffa istaknuo je kako takva jednostavna pitanja mogu biti slamka spasa i pomoći da se spriječi tragedija.
Još jednom, s bolnom hitnošću, postavlja se pitanje psihološke podrške, brige za svećenike i očinske blizine njihovih nadređenih. Mnogi svećenici danas žive u tišini usamljenosti, stresa i neizrečene patnje. Prečesto bivaju ostavljeni bez oslonca, bez da ih se čuje, bez da ih se vidi.
Iza mnogih slučajeva kriju se složene osobne priče, ponekad obilježene zloupotrebom moći, opresivnim strukturama i pritiscima autoriteta – koje rađaju duboku nelagodu i bol.
A te priče se prešućuju. Sklanjaju. Zanemaruju. Sve dok ne dođe tragedija.
Tada se plače.
Ali tada je – prekasno.
Ova tragična smrt duboko je uzdrmala kršćanski svijet, ali i otvorila bolna pitanja o nevidljivim borbama koje svećenici nose u tišini – često sami, neshvaćeni i bez sustavne podrške.
Nema komentara:
Objavi komentar