Tražimo vodu na Marsu, dok umiremo od žeđi na Zemlji

Nedavno sam na profilu patera Stjepana Ivana Horvata naleti na jedan status koji me zaustavio u razmišljanju. U svijetu koji nas svakodnevno zatrpava novim informacijama, rijetko se dogodi da jedna rečenica probije slojeve ravnodušnosti, zadanih paradigmi i sveprisutnog tehnološkog optimizma. A upravo to se dogodilo. Status je glasio otprilike ovako: „Nedavno je američka letjelica sletjela na Mars, sada i kineska... ispitivat će tlo, tražiti vodu. Veliki uspjeh civilizacije! Ali kako to da nemamo novca da dovedemo vodu u dijelove Afrike, gdje ljudi umiru od žeđi i gladi?“

Na prvi pogled — klasična usporedba dvaju svjetova. Na jednom kraju crveni planet, robotika, milijarde dolara, ambicija i znanost u službi budućnosti. Na drugom kraju — pustoš, suša, zaboravljeni kontinenti, tihi vapaji, djeca s napuhnutim trbusima i ispucalim usnama. Na Mars šaljemo sofisticirane sonde koje ispipavaju kamenje, traže tragove vode. A ovdje, na Zemlji, ljudi svakodnevno umiru jer te iste vode — nema, piše S.T. za Goranci online.

Gdje su nam prioriteti?

Svemirske agencije, nacije s nuklearnim arsenalima, konzorciji i startupi — svi oni ulažu basnoslovne svote u svemirske programe. Mars je nova granica. Utrka nije više samo znanstvena, već i politička, gospodarska, čak i ideološka. Tko prvi sleti, tko prvi buši, tko prvi nađe vodu — taj piše pravila. No, istodobno, prema podacima UNICEF-a i WHO-a, još uvijek više od 2 milijarde ljudi nema pristup sigurnoj vodi za piće, a oko 800 milijuna njih nema osnovne sanitarne uvjete. Svakoga dana više od 800 djece umire od bolesti povezanih s nečistom vodom, lošim sanitarnim uvjetima i higijenom.

Pa gdje su nam prioriteti? Zar nas Mars više zanima od Malavija, Jemena, Sudana, Etiopije, braće i sestara - ovdje, na zemlji?!

Civilizacija vs. ljudskost

Netko je mudro rekao:
„Siromaštvo ne postoji zato što ne možemo nahraniti siromašne, već zato što ne možemo nahraniti bogate.“ Ta rečenica razotkriva duboki, neugodnu istinu. Problem nije u resursima, tehnologiji ili znanju — problem je u sebičnosti, u strukturi moći, u pohlepi. U svijetu u kojem se bacaju milijuni tona hrane godišnje, glad nije neizbježna — ona je dizajnirana. U civilizaciji u kojoj jedan CEO zaradi više u satu nego što radnik zaradi u godini, nejednakost nije slučajna — ona je sustavna.

Mi ne patimo zbog nedostatka mogućnosti. Patimo zbog viška ravnodušnosti.

Znanost bez savjesti

Ovo nije napad na znanost, niti na istraživanja. Naprotiv, istraživanje svemira može biti jedno od najuzvišenijih nastojanja čovječanstva — kada ga vodi plemenita težnja za znanjem i boljitkom čovjeka. No, znanost bez savjesti postaje opasna. Postaje oruđe profita, ideoloških nadmetanja i bijega od stvarnosti.

Ako ne znamo voljeti čovjeka ovdje, na Zemlji, zašto vjerujemo da ćemo na Marsu stvoriti bolji svijet?

Lako je biti civiliziran...

Imamo pametne telefone, pametne kuće, pametne gradove. Govorimo o umjetnoj inteligenciji, kolonizaciji planeta, kvantnim računalima. Ali sve to znanje i tehnologija blijede pred jednostavnom istinom: lako je biti civiliziran, teško je biti čovjek.

Civilizacija nas uči kako letjeti do zvijezda. Ljudskost nas uči kako spustiti pogled prema onima koji pate. Možda nam je vrijeme da se manje divimo onome što možemo napraviti — a više zapitamo zašto to radimo.

Jer na kraju krajeva, što vrijedi svemirski program koji nas vodi do Marsa, ako smo izgubili sposobnost doći do susjeda? Što vrijedi uspjeh civilizacije, ako se u njemu uguši - čovjek?