U vremenu kada svijet juri bez predaha, dok zasloni naših uređaja blješte važnim obavijestima, često zaboravljamo one koji su jednom bili naše cijele stvarnosti — bake, djedove, susjede iz djetinjstva, bivše učitelje, inženjere, umjetnike, ljude čije su ruke gradile svijet koji danas poznajemo. Danas su ti ljudi za mnoge tek „onaj stariji gospodin s drugog kata“ ili „ona gospođa s šeširom koja tiho prođe ulicom“.
Pater Stjepan Ivan Horvat nedavno je na svojim društvenim mrežama podijelio duboko potresnu priču nepoznatog autora koja je izazvala lavinu emocija i komentara. Riječi koje su dotaknule tisuće čitatelja govore o jednoj tihoj, gotovo neprimjetnoj boli — boli starenja u svijetu koji je zaboravio gledati očima srca.
„Znaš što je najteže u starenju?“ — započinje priča.
„To što postaješ nevidljiv.“
U mladosti smo netko: lice koje se pamti, glas koji se sluša, priča koja se prepričava. Imamo titule, zanimanja, strasti. No kako godine odmiču, kao da se sve to briše. Umjesto: „on je bio vrhunski mehaničar“, postaje: „ima već blizu devedesete“.
Brojevi zamjenjuju osobnosti. Uspomene blijede — ne zato što ih nema, već zato što ih više nitko ne pita.
Ova priča ne govori o tuzi starosti na način na koji to čine statistike ili medicinski izvještaji. Ona govori o nevidljivosti — o osjećaju da više nisi važan. O praznim hodnicima zgrada gdje te više nitko ne pozdravlja po imenu. O telefonskim pozivima koji ne stižu. O pitanjima koja ostaju bez odgovora jer nitko ne pita nazad.
„Starost nije samo broj godina. To je nevidljivost. To je samoća. I velika želja da još uvijek nekome budeš važan.“
Svaka rečenica ove anonimne ispovijesti vapaj je za pažnjom, za pogledom, za čajem u tišini jedne dnevne sobe gdje vrijeme teče sporije, ali želja za prisutnošću ostaje jednako živa. Nije stvar u satima provedenima zajedno — nego u gestama. Jedan telefonski poziv. Jedno iskreno „kako si danas?“. Jedno: „mislim na tebe“.
Stariji ljudi ne traže sažaljenje. Traže priznanje da su tu. Da još uvijek vrijede. Da njihova priča nije završena, već da i dalje ima smisla ako je netko želi slušati.
Ne čekaj dok ne bude prekasno.
U svijetu prepunom buke, odvoji trenutak tišine za nekoga tko je možda danas proveo cijeli dan u šutnji.
Nazovi. Navrati. Pitaj. Pogledaj. Saslušaj. Jer možda si baš ti ono svjetlo koje će nekome vratiti sjaj u oči.
U vremenu zaborava — budi netko tko pamti.
U vremenu žurbe — budi onaj koji staje.
Jer nevidljivi među nama itekako još imaju što za reći. Treba ih samo poželjeti vidjeti.
.jpg)
Nema komentara:
Objavi komentar