Neću više u crkvu

Evo jedne priče, zašto naša vjera ne smije ovisiti o slabostima drugih ljudi.

- Oče, neću više dolaziti u crkvu.

Te riječi, izgovorene s dozom razočaranja, ušle su u tišinu župnog ureda poput hladnog vjetra. Svećenik, naviknut na razne ispovijedi i osobne borbe, samo je mirno podignuo pogled i upitao:

- Zašto, sine?

Mladić je govorio bez ustručavanja.  

- U crkvi viđam ženu koja stalno ogovara drugu. Moj susjed, umjesto da moli, spava. Čitač ne zna čitati, a pjevači se svađaju i natežu kao djeca. Neki tipka na mobitel, drugi šapće sa susjedom, a kad misa završi, svi se pretvore u suce, ogovaraju i ogorčeni se razilaze. Nema u tome svetosti. Nema istinske vjere. Ne želim biti dio toga.

Možda ste se i vi našli u tom razmišljanju. Možda ste nekad pomislili: „Neću više u crkvu.“ Možda vas je pokolebala tuđa dvoličnost, nepravda, hladnoća ili jednostavno ljudska slabost.

Ali svećenik iz ove priče nije pokušavao uvjeravati mladića argumentima, citatima ili prijetnjama. Nije ga optužio za oholost, niti mu rekao da je slab u vjeri. Umjesto toga, pružio mu je jednostavan zadatak.  

- Uzmi ovu svijeću napunjenu uljem i obiđi crkvu tri puta. Ali pazi: nemoj proliti ni jednu jedinu kap.

Mladić je učinio kako mu je rečeno. S punom koncentracijom hodao je crkvom, pazeći na svaki korak. Tri kruga. Nijedna kap ulja nije pala.

Kad je završio, svećenik ga je upitao:  

- Reci mi, jesi li tijekom tih krugova primijetio tko ogovara? Je li netko tipkao po mobitelu? Jesu li se pjevači raspravljali?

Mladić je odmahnuo glavom.  

- Ne, bio sam previše usredotočen na svijeću.

I tu leži ključ. 

Kad se u svojoj vjeri usredotočimo na Krista, tada nećemo imati vremena tražiti greške kod drugih. Nećemo svaku ljudsku slabost pretvarati u izliku za duhovno odustajanje. Nećemo Crkvu – koja nije zgrada, nego zajednica – napuštati zbog onih koji su jednako grešni kao i mi.

Jer ako smo ušli u Crkvu tražeći savršene ljude, ušli smo iz pogrešnog razloga.  

Ako smo ušli iz ljubavi prema Isusu Kristu, tada ćemo znati i razumjeti: Crkva nije mjesto za savršene. To je bolnica za ranjene duše. To je dom u kojem grešnici traže milost, a ne dvorac u kojem sveci sjaje bez mane.

Zato, prije nego što kažete "neću više u Crkvu", upitajte se: zašto sam uopće ušao?

Ako je odgovor Krist – tada je sve drugo sporedno.

Crkva, kao i svijeća iz priče, traži našu pažnju, prisutnost i usmjerenost. Samo tada ćemo shvatiti da su svi oni koje osuđujemo – naša braća i sestre na istome putu. Ponekad posrnuli, često umorni, ali uvijek potrebni milosrđa – baš poput nas.

Ljubi i čini što hoćeš.

Jer kad ljubiš istinski – tada tvoje volje ne vodi sebičnost, nego ljubav. A ljubav nikada ne napušta zbog slabosti – već ostaje, podiže, i moli.

Podijeli na:

Povezane objave:

Nema komentara:

Objavi komentar

Zapratite nas na FB, Instagramu i Twitteru, lajkajte i podijelite objavu

a

google.com, pub-8801838836830184, DIRECT, f08c47fec0942fa0