Kad su partizani u veljači 1945. zauzeli Mostar, njihove jedinice su prošle i kroz Soviće. Nekim obiteljima su za svoje potrebe oduzimali stada domaćih životinja. Tko je u to vrijeme sve ostao bez svoje stoke ne znam, ali su našoj obitelji oduzete sve ovce i koze. Ako me pamćenje ne vara čini ni se da su naši stari pripovijedali da su izdali i potvrdu o broju oduzete stoke.
Moglo je biti 50 – 60 brava. Ljudi su gubitak barem djelomično pokušavali nadoknaditi na razne načine. Ljudi kojima nije oduzeta stoka znali su susjedima koji su se našli u nevolji darovati po koje bravče. Tko je mogao kupio bi po koju ovcu i kozu te su se stada obnavljala. Sovići su bili prvenstveno stočarski kraj i domaće životinje su bile osnovni izvor sredstava za život. Vlasti oduzetu stoku nikada ni na koji način nisu nadoknadile vlasnicima. Ne samo da nisu nadoknadili nego su i od njih tražili da u prvim poslijeratnim godinama svake godine državi predaju određenu količinu mesa i drugih stočnih proizvoda od mukom obnovljenog stada. Za stoku se plaćala i pašarina.
Ljudi su zato pokušavali prijaviti nešto manje grla stoke nego su ih stvarno imali, da manje plate pašarine i manje mesa predaju državi. To je međutim bilo opasno, jer ako se otkrije da imaš više stoke nego si prijavio morao si plaćati teške globe ili čak završiti u zatvoru. Bojali su se ljudi i svojih susjeda, jer pritisnuti velikim teškoćama u istjerivanju pravednosti pitali su zašto moj susjed koji ima više domaći životinja daje manje od mene koji sam siromašniji? Tako se zapravo živjelo u strahu i svatko se svakoga bojao. Nikad nisi znao ima li u selu neki špijun koji će te prijaviti, da si nešto rekao protiv vlasti ili da si vlastima prijavio nešto manje od onoga što imaš. A špijuna je bilo. Netko je bio iz zloće, a nekoga su vlasti prisilile da im dojavljuje svakoga koji ne bi izvršavao sve što vlast traži.
Iz tog vremena ostao mi je u sjećanju jedan događaj. U našu kuću je došao Ilija Džidić. On i moj otac koji je poveo i mene, otišli smo u našu ogradu. U pojati u ogradi bila je jedna junica. Nije bila od naših krava. Vjerojatno ju je netko proteklu večer ili po noći dotjerao i zatvorio u pojatu. Otac mi je vrlo ozbiljno rekao da nikome, ama baš nikome ne smijem ništa reći o toj junici. Ilija je junicu zaklao, a kome je sve meso pripalo ne znam. Ilija je inače bio priznat čovjek u selu. Sudjelovao je kao austrougarski vojnik u Prvom svjetskom ratu. O njegovoj hrabrosti i snazi pripovijedale su se legende. Bio je mudar i pronicav i mnogi su željeli čuti njegov savjet o raznim životnim pitanjima.
Događaj sam zapamtio. Vjerojatno je netko bio u opasnosti da se otkrije da nije junicu prijavio i htio se je riješiti. Tada sam imao pet ili najviše šest godina. Iako tako mali sačuvao sam tajnu i nikome nisam o tome pričao. Niti kolegama s kojima sam bio svaki dan i pred kojima niti sam što drugo krio niti sam imao što kriti.
Kud narodna vojska prođe sretna će se zemlja zvati. Jadna je bila zemlja gdje su stali i rastovarili.
OdgovoriIzbriši