Stipe Raič - Gluvi iz Bačkaruše

Sjedim u hladovini Vihovićkog šipka, uz rakiju i nekolike bobe grožđa, ubrane u susjeda Joze Antaševa, čekam majstore vodare, već me tri puta prevariše da renoviraju kupatilo. Sve ispravno rađeno prije skoro 45 god. džabe, omladina ima svoje planove, moje je da platim i šutim. Čim druga loza kliznu niz grlo, počeše me misli vraćati daleko unatrag kad se prva banja radila i voda uvodila. 

Ko da je jučer bilo, banu mi pred kuću rođak, Stipe Raič-Mifanov, pod jednom rukom stalak i šnajcag, pod drugom zamotuljak,rolcange,špica i macola, u džepu komad nalomljenog metra i to bi sav alat koji je imao i koji mu je trebao Dobro smo se poznavali, ali opet on nekako će bojažljivo, sa svojim specifičnim malo faličnim glasom i umiljate ćere reče. Evo spremio me Andrija Cigin, on nema kad pa da ja uradim vodu Odmah sam mu pokazao šta treba, gdje mu je malo pića i meze i ja ti još momak u auto i u provode, imalo se i moglo se. Nakon par dana i povratka, nađo sve uređeno, počišćeno, posloženo ko apoteka i sve do danas pola stoljeća bez kvara i popravki. 

Stipe bi iz brojne obitelji Jure Raiča i Mare rođene na Puzevini, Bog mu od rođenja uskrati dijelom govor i sluh a obdari svim drugim ljudskim vrlinama koje su mnogi u njegovom okruženju podobro osjećali. Postade i ostade ljudina u svakom smislu, uzeše ga i u vojsku iako po svim ondašnjim i današnjim kriterijima nisu trebali, vjerojatno mu je i to pomoglo da ni u čemu ne zaostaje za svojom goranačkom brojnom generacijom. Rano se dade na rad, izuči uz majstore i zanat, pobjedi neimaštinu iz koje je potekao, postade primjer mnogima. Puno je kuća i dvorišta po Cimu i okolini gdje njegova ruka nešto uradi, bezbroj je šahtova po gradu u koji je za svog radnog vijeka ulazio i izlazio. 

Jedne večeri na sijelu u Anice Begove,biće sedamdesete godine prošlog stoljeća, jedna će od Pranjića cura reći će. " Eto čula sam da se Stipe Mifanov, Ivi Pašinoj javio, ko da bi se ženio, pa neznam šta mu je rekla" A druga će. "Šta će mu reć, dašta će već pristat, šta mu fali, ako i je malo pod manom, sve mu je drugo naoposum, koga će dočekat čobanujuć u Paše, jesu eto i nami navalili momci, bolje svoju nego tuđu dicu gojit". 

Tako i bi, 1971.god. otisnuše se svati iz Bačkaruše preko Revenjića ograda put Podgradine. 

I ono što se nije glasilo na daleko u to vrijeme, hrabri, veseli svati, razviše povjesni hrvatski stijeg Stipi i Ivi, skromnim goranačkim mladencima, prkoseći svim prijetnjama onoga vremena, sijući sjeme domoljublja i nacionalne svijesti. Prevažna i nezaboravna avantura nadobudnih ali samosvjesnih goranačkih momaka. Bilo je puno većih svadbi u mjestu i okolici, bilo je puno bučnijih imena i pirova,ali nijedna nebi obilježena onako smjelim nezaboravnim činom i povijesnom hrvatskom trobojnicom. 

Ma kako god nam to sada izgleda jednostavno, zasigurno bio je to čin koji ima povijesno značenje, koji zaslužuje da se pominje Goranački domoljubni duh od davnina živio je u većini njegovih žitelja. Ko zna koliko bi u mislima sa svojim rođom ja bio da me ne prekidoše majstori s kombijem punim alata i koliko bi loza kliznulo niz grlo. 

I eto za koji dan, Stipine cijevi ni krive ni dužne nakon pola stoljeća otiće u staro gvožđe,moda i luksuz ih nadjača Stipe i Iva već dugo nisu među nama, čobanuju rajskim poljima zasigurno, šahovnica u svakoj kući, uglavnom skuplja prašinu, Kisina ponosno viori na Kubatovoj gradini, ako je iko zaslužio da oko nje ureduje, je kuća Pašina. Pod istom je njegova Iva davne 71.isprošena. I nije to legenda već istina, stvarna i poučna. 

I što je najvažnije, Stipe i Iva izrodiše i odgojiše prečasnu obitelj koju krase umjetničke, naučne, radne i prije svega ljudske i domoljubne vrline na čast njima, Gorancima i puno široj zajednici. Malo je reći da su mnogi ponosni što su na neki način vezani za njih i njihove roditelje, tako i moja malenkost. 

Ako je dragi Bog pri rođenju ponešto Stipi uskratio darovati, zasigurno ga je svojom milostivom rukom tijekom njegova života više puta pomilovao. Dobro se uvijek dobrim vraća. Zahvaljujem Dinku na ustupljenim slikama koje svjedoče čudesnoj hrabroj štoriji ispisanoj u davna tegobna vremena u Gorancima. 

Vinko Marić

Udruga "Goranačko blago"