Danas je u Groblju mira na Bilima u župi Goranci svečano obilježena 79. godišnjica Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma
Obilježavanje je organizirao Hrvatski narodni sabor, u suradnji s Odjelom za Drugi svjetski rat i poraće Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora. Ovaj događaj okupio je brojne građane, predstavnike crkvenih i političkih struktura, koji su došli odati počast svim nevinim žrtvama totalitarnih režima, pišu Goranci online.
Ceremonija je započela molitvom krunice, nakon koje su uslijedili polaganje vijenaca i paljenje svijeća u znak sjećanja na sve stradale. Vrhunac događaja bila je Sveta misa zadušnica, koju je predslavio fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene, uz koncelebraciju fra Miljenka Miće Stojića, fra Ivana Ivande te još devet svećenika i osam novaka.
U svojoj nadahnutoj propovijedi, fra Zdravko Dadić govorio je o tragičnim posljedicama komunističkog režima, posebno naglasivši patnju i stradanja nevinih ljudi koji su izgubili živote zbog svoje vjere, nacionalne pripadnosti i ljubavi prema domovini. Njegove riječi, ispunjene emocijama i dubokim suosjećanjem, dirnule su srca svih prisutnih.
"Dok vas pozdravljam, ukazujem na činjenicu da smo se okupili ovdje na Groblju mira, na kojemu nas nepregledan broj križeva i tolika imena zaustave i ostave bez daha, probude u nama najdublje emocije te nas vraćaju korjenima i evanđeoskim vrijednostima," istaknuo je fra Zdravko, naglašavajući važnost sjećanja na prošlost i očuvanja života kao Božjeg dara.
Fra Zdravko je također govorio o zločinima komunističkog režima, koji su nakon Drugog svjetskog rata ostavili za sobom stotine stratišta, ubijajući hrvatske vojnike i civile bez mogućnosti obrane ili pravičnog suđenja. Posebno je naglasio stradanje crkvenih ljudi, ističući kako je likvidirano preko 600 svećenika, časnih sestara i sjemeništaraca, što predstavlja najveće stradanje crkvenih ljudi u Europi.
"S pravom su živjeli u strahu od bezbožne ideologije koja ne samo da ne vjeruje u Boga, nego je vjeru htjela potpuno obezvrijediti. Koministička vlast je u potpunosti zanemarila nanše hrvatske krajeve, opstavljajući da u bijedi i tuzi izumiru u potpunoj poniženosti koja ubija svako ljudsko dostojanstvo. Nametnuti su teški porezi, osnivane zemljoradničke zadruge, ljudi su prisiljavani da daju jedno što su još imali - zemlju. Sromaštvo i neimaština bili su dio života većine Hrvata. Bila je to velika tragedija koja je prijetila nestankom našeg naroda. Jedino je crkva kroz taj teški period bila uza svoj narod. Patila je s njime i bila mu jedina utjeha. Iako su i brojni svećenici bili ubijeni a mnogi zatvaravarani za banalne i izrežirane stvari," rekao je fra Zdravko, osvrnuvši se na tešku sudbinu brojnih obitelji koje su ostale bez svojih najmilijih, prisiljene živjeti u neimaštini i strahu.
Nakon mise, prisutnima se obratio fra Miljenko Mića Stojić, koji je istaknuo važnost Groblja mira kao simbola stradanja hrvatskog naroda i podsjetio na ulogu Hrvatskog narodnog sabora u ovom projektu pod vodstvom dr. Dragana Čovića. Također je zahvalio svima koji su podržali i pomogli u izgradnji ovog važnog mjesta sjećanja, posebno ističući podršku Hrvatske države, koja je Groblje mira prihvatila kao projekt od strateškog značaja.
Obilježavanje 79. godišnjice Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima na Bilima prošlo je u znaku dubokog pijeteta prema svim žrtvama, ali i nade da će se sjećanje na njihovu žrtvu čuvati i prenositi budućim generacijama.
Dio propovijedi:
- Dok vas pozdravljam, ukazujem na činjenicu da smo se okupili ovdje na Groblju mira na kojemu nas nepregledan broj križeva i tolika imena zaustave i ostave bez daha, probude u nama najdublje emocije te nas vraćaju korjenima i evanđeotskim vrednotama. Danas upravo na ovom mjestu želim progovoriti kako je život Božji dar i kako je kao takav dragocijen i kako ga treba čuvati...
Ima i danas onih koji se pitaju zbog čega ovi križevi i imena na ovom mjestu gdje nisu pokopana njihova tijela, zbog čega izdvajanje. Jednostavan odgovar bi bio, zbog zavjeta šutnje koji je predugo trajao i na neki način zbog te šutnje ovi ovdje kao da na zemlje nisu živjeli i kao da su zbog onoga što su bili to i zaslužili. Zato dans želim reći, u zemlji u kojoj sam odrastao o ovome nismo imali prigodu slušati, o drugim stradanjima, zločinima i zločincima smo puno puta slušali. Kako je ovo dan kad se sjećamo žrtava totaliratrnih režima evo samo djelić oboga što se se nije moglo čuti.
Nakon II. Svjetskog rata komunističke vlasti su ubile ogroman broj Hrvatskih vojnika i cvivila, ostavili su iza sebe na stotine stratišta od Slovenije do Makedonije, bez mogućnosti obrane ili pravičnost suđenja, potpuno su dehumanizirani i ubijani iz čiste mržnje. Likvidirano je preko 600 svećenika, časnih sestra i sjemeništaraca što predstavlja najveće stradanje crkvenih ljudi u Europi. I vi ste draga braćo u Hercegovini doživjeli svu okrutnost te nove vlasti kao što su su to doževijeli svi naši krajevi gdje su živjeli Hrvati katolici. I Posavina iz koje dolazim ostala je bez tisuća očeva i sinova, braće i sestara, mnoštvo udovica i ratne siročadi prolazili su pravu kalvariju da bi preživjeli. Drago mi je da ovdje postojie križevi za Odžak koji je simbol našeg stradanja u Posavini a negdje sam pročitao kako je za te žrtve pripremljeno preko 3 tisuće križeva. Proglašeni su krivima samo zato što su voljeli krajeve u kojima su rođeni i odrasli, jer su voljeli svoje obitelji i svoj narod i jer su vjerovalui u Boga vjerom svojih predaka. S pravom su živjeli u strahu od bezbožne ideologije koja ne samo da ne vjeruje u Boga, nego je vjeru htjela potpuno obezvrijediti. Mahom su izginuli mladi ljudi, ostale su brojne obitelji s malom djevom, mlade žene udovice, koje su provodile svvoje dane u tuzi i neimaštini i što je još gore nesmijući ni spomenuti da su imale muževeve jer su njihovi muževi, očevi, braća i sestre bili proglađeni narodnim neprijateljima.
Tažilo se od njih da ih zaborave i izbrišu iz svoga sjećanja. Ipak, ostala je činjenica da su i te obitelji nosile i podigle majke udovice. Koministička vlast je u potpunosti zanemarila nanše hrvatske krajeve, opstavljajući da u bijedi i tuzi izumiru u potpunoj poniženosti koja ubija svako ljudsko dostojanstvo. Nametnuti su teški porezi, osnivane zemljoradničke zadruge, ljudi su prisiljavani da daju jedno što su još imali - zemlju. Sromaštvo i neimaština bili su dio života većine Hrvata. Bila je to velika tragedija koja je prijetila nestankom našeg naroda. Jedino je crkva kroz taj teški period bila uza svoj narod. Patila je s njime i bila mu jedina utjeha. Iako su i brojni svećenici bili ubijeni a mnogi zatvaravarani za banalne i izrežirane stvari, ipak je crkva opstala u našem narodu noseći svjetlo vjere i nade te biblijske i narodne mudrosti da nije nikome do zore pjevati, da vrijeme svih zuluma prolazi kao što se to lijepo opisuje u Knjizi proroka Danijela. Treba poznavati prošlost, zahvaljivati za sadašnjost i moliti se za budućnost.
Nema komentara:
Objavi komentar