Pismo braći svećenicima od don Zvonimira Reze

Misijska je nedjelja. Kako misionariti u svojoj župi? 

“Znate li, don Zvone, koliko X. provodi vremena na mobitelu?”, upitala me je u župnom uredu nakon vjeronauka jedna ekipa 13-godišnjaka. “Ne znam”, odgovorio sam iskreno. “Ali čim me pitate, neka je prevelika brojka.” “Osam sati”, rekoše šokiravši me. “Osam sati?”, pitao sam razrogačenih očiju. “A ti?”, pitao sam djevojku pokraj njega. “Ja sam manje, šest.” “Šest sati?”, ponovno su se moje obrve izdignule do pola čela, presnosi Crkva na kamenu.

Braćo svećenici, to je naša realnost. I ovo nisu samo trinaestogodišnjaci, ovo su i naši srednjoškolci, i studenti i ostali mladi ljudi. Ne, ne provode oni svi cijelo jedno radno vrijeme na mobitelu poput gore spomenutoga dečka, no provode značajan broj minuta, ispričavam se, sati, na društvenim mrežama. Tamo gledaju doslovce sve. Od pjesama i filmova, preko nogometaša i influencera sve do vjerskih profila. Da, i vjere ima tamo. Zar ste sumnjali da tamo gdje mladi provode po nekoliko sati Bog ne će pronaći svoj put? 

Braćo svećenici, to je i naš put. Društvene mreže sredstvo su pomoću kojih se evangelizira, nov način na koji se naviješta Krista. 

U svibnju ove godine Dikasterij za komunikaciju objavio je dokument pod nazivom “Prema punoj prisutnosti. Pastoralno promišljanje o uključenosti na društvenim mrežama”. Odmah na početku Dikasterij ističe da “pitanje nije treba li se uključiti u digitalni svijet, nego kako to učiniti” (br. 1) jer mladi – kao i stari – traže da ih se susretne tamo gdje su oni, dakle i na društvenim mrežama koje nisu više samo oblik zabave i razbibrige, nego sastavni dio života tih mladih ljudi (usp. br. 1). 

Drugim riječima, od tisuću (a možda i više!) objava koje mlada osoba ugleda taj dan na svome mobitelu, jedna od tih objava mora biti i vjerska, točnije, mora biti objava njihove župe. Hoće li to biti citat iz evanđelja toga dana ili pak neka lijepa misao, detalj iz života nekog svetca ili pak najava događaja u župi – mladi to moraju vidjeti! Da, proskrolat će to, kao i ostale objave koje vide, ali njihovo nesvjesno radi! Ne ćemo sada ulaziti predaleko u psihologiju, ali mlad čovjek zna prepoznati je li vjera, koja bi trebala biti najvažnija stvar u njihovim života, prisutna ili nije u jednoj od najvažnijih stvari u njihovom životu – društvenim mrežama. Dovoljno smo živjeli u komunizmu kada su nas gurali u sakristiju i govorili da nam nije mjesto u školama, da nam nije mjesto u javnim nastupima, da društveni život nije za Crkvu i vjeru. Sada priliku imamo. Iskorištavamo li ju?

Nemojte misliti da smatram da su facebook i instagram vrhunac pastorala. Ne. Dikasterij ističe da naš odnos s Bogom hrane molitva i sakramentalni život Crkve koji “u svojoj biti ne mogu biti reducirani na digitalni svijet” (br. 24). Papa Franjo kaže istu stvar: “Ako obitelj internet koristi da bi bila više povezana, da bi se potom susrela za stolom i pogledala u oči, tada je to resurs. Ako crkvena zajednica svoje djelovanje koordinira internetom, a zatim zajedno slavi Euharistiju, tada je to resurs.” (Poruka pape Franje za 53. svjetski dan sredstava društvenih komunikacija, 2019.). 

U tom pogledu možemo promatrati i poslanice sv. Pavla i sv. Ivana, predlaže nam gore spomenuti dokument Dikasterija. Ljubljeni učenik svoju drugu i treću poslanicu završava na isti način: “Mnogo bih vam imao pisati, ali ne htjedoh na papiru i crnilom, nego se nadam da ću doći k vama i iz usta u usta govoriti da radost vaša bude potpuna” (2 Iv 1,12; usp. 3 Iv, 1,13-14). Naravno da je živi kontakt bolja metoda svakoga susreta pa tako i onoga koji treba prenijeti Radosnu vijest, no ne smijemo odbaciti činjenicu da je sv. Pavao bio influencer svojega doba te na tadašnji najmoderniji mogući način – pišući poslanice – evangelizirao. Zasigurno je netko i njemu prigovarao i odmahivao rukom govoreći “ma mačku o rep ti to, moj Pavle, dok ne dođeš k njima, ne će te slušati. A ni tada!”. Bogu hvala pa se Pavao nije dao obeshrabriti. 

No ono što bih posebno želio istaknuti na kraju ovoga pisma braći svećenicima (zar nije i ovo “pismo” ostvareno preko tog digitalnog svijeta?), odnosi se na fokus rada na društvenim mrežama. Papa Franjo na svome putovanju u Panamu 2019. godine opisao je Gospu kao “najutjecajniju ženu u povijesti”. No ona je utjecala (eng. to influence) na druge tako što nije stavljala sebe u prvi plan, nego je olakšavala susret s Kristom (br. 80). Zato mislim da je dijelom opravdano negodovanje dijela svećenika na korištenje društvenih mreža za konstantno promoviranje sebe i iznošenje svojega mišljenja u vezi svega, doslovce svega, što se u svijetu dogodi. Takav je svećenik zaista postao moderni influencer, a ne navjestitelj Krista na digitalnom kontinentu koji je, dakako, potreban svojih misionara, kako jednom reče papa Benedikt XVI. Trebali bismo u prvi plan gurnuti župe te na taj način ostvariti povezanost župljana sa svojom matičnom zajednicom. Gurati u prvi plan Krista, a ne nas same. Ne propustiti napraviti najavu za svaki događaj u župi, kao i vijest o onome što se dogodilo. Kratkim prikladnim videom najaviti početak vjeronauka ili pak jaka vremena u liturgijskoj godini. Lijepim citatom nekoga svetca potaknuti ljude da dođu na božićnu/uskrsnu ispovijed. Prilika je mnogo, mladenačkih ideja još i više. Samo treba krenuti. 

Neki će svećenici reći kako se oni ne razumiju u to. Za one koji su ispod 35 godina, moram reći: naučite. Još uvijek možete. I sam sam otvorio instagram profil tek kad sam došao na župu jer sam procijenio da mi je potreban. Da trebam biti tamo gdje su naši mladi. Pitao sam za savjet i slušao one koji su mi pomogli da se ubacim u taj svijet. Za one svećenike koji su ipak u dobi u kojoj im je teže shvatiti postulate moderne tehnologije: dajte župljanima da to rade. Dajte im da sami otvore web stranicu (značajan dio hercegovačkih župa nema web stranicu!), facebook stranicu i instagram profil. Oni će znati što treba činiti. Pitat će vas za dopuštenje prije svake objave, ali oni će vam olakšati taj put. Put koji je potreban. Put kojim moramo krenuti. Jer Crkva se ne smije zatvoriti u svoja četiri zida i čekati da im ljudi dođu. Odlazak na periferije, o kojemu zna pričati aktualni papa, jest i odlazak na društvene mreže – te periferije u našoj glavi, a centar svijeta u glavama mladih ljudi.