Goranački bestseler

Monografija Župa Goranci kod Mostara djelo je vrijednoga Gorančanina Dragana Vidovića i negdanjega župnika župe Goranci – fra Marka Juriča te njihovih suradnika: prof. dr. fra Serafina Hrkaća, Darke Glibića, mr. sc. don Ilije Drmića, Pere Marića Ćitirova, Šimuna Marića, don Jakova Renića, mr. sc. Vlade Pavičića i fra Ferde Bobana

Monografija obuhvaća 14 autorskih araka podijeljenih u dvadeset tri poglavlja. U prvome je poglavlju kratak osvrt na Hercegovinu i njezinu važnost. Slijede poglavlja „Prapovijesno razdoblje“ te „Stećci ili bilizi“. Kultno je groblje u mjestu Pod Jelom. U katoličkome groblju (Pod Jelom) nalaze se dva slabije obrađena nadgrobna spomenika u obliku kamenih ploča. U dvorištu župnoga ureda, između stare i nove župne kuće, nalazi se veći stećak u obliku ploče. Prema usmenoj predaji navedeni se stećak nalazio također pored katoličkoga groblja Pod Jelom. Taj je nadgrobni spomenik, za koji se pretpostavlja da je drugi po veličini u župi, ukrašen bordurom od vinove lozice i štitom s mačem. Također predaja navodi kako bi, otkad je ovaj stećak premješten sa svoga ležišta, samo mjesto Gorance popratile razne vremenske neprilike (krupa, kiša praćena vjetrom koji je znao nanijeti štetu na krovovima kuća). Vjetar bi se kretao iz pravca Bilâ prema Staromu Selu i dalje prema Raškoj Gori. Navedeni je stećak određeno vrijeme bio uzidan pored glavnih vrata župne crkve u Gorancima, a kasnije je izvađen i postavljen na sadašnju lokaciju. 

Fra Petar Bakula u svojemu je glasovitom Šematizmu iz 1867. godine zabilježio kako je neki Stanko Knezović, dok je harala kuga 1814. godine, htio pokopati dječaka u neki prastari grob u groblju „Pod Jelom“ kod Gornjih Goranaca. U tome je grobu otkrio sarkofag od vrlo dobra bijelog kamena. Mislio je da se u tome lijesu nalazi blago koje se nadao naći skidajući poklopac. Kada je otvorio lijes, od straha je kao mrtav pao na zemlju. Pošto se osvijestio, u grobu je vidio tijelo djevojčice od oko petnaest godina, potpuno očuvano, s bijelom kapom na glavi. Približivši se, Stanko se nadivio toj ljepoti, izmolio molitve i vratio poklopac na njegovo mjesto. Pokraj toga sarkofaga pokopao je dječaka kojega je donio te začuđen otišao i do kraja života pričao o ovome događaju. Pučka predaja govori kako su sve ovo vidjeli pastiri koji su bili nedaleko od toga mjesta. Fra Petar Bakula navodi da u njegovo vrijeme nitko nije znao točno mjesto gdje se događaj zbio. 

U članku naslovljenom „Četiri stoljeća turske vladavine na ovim prostorima“ kratak je prikaz osmanske okupacije Bosne Hercegovine. Potom je riječ o posljednjoj bosanskoj kraljici Katarini Vukčić Kosača (Blagaj, 1424. – Rim, 1478.). Njezina sudbina predstavlja sudbine nebrojenih znanih i neznanih mučenica diljem Bosne i Hercegovine. U vrijeme osmanskih zuluma kršćani su bili izloženi progonima, stradanjima i pogibeljima, a najbolnije im je bilo pravo prve bračne noći te danak u krvi. 

Peto je poglavlje naslovljeno „Drugi svjetski rat i Domovinski rat“ i u njemu je navedeno 266 Hrvata i Hrvatica koji su poubijani za vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća s prostora župe Goranci. Njihova su imena, kao i imena 146 stradalih Gorančana, uklesana na spomenik što je podignut 16. svibnja 2003. godine u Gorancima (Pod Jelom). U istome su poglavlju navedena imena 37 Hrvata iz Bogodola te 83 Hrvata s prostora Raške Gore, čija su imena uklesana na spomeniku koji je podignut 13. srpnja 2008. u zaseoku Domazeti. U Domovinskome ratu dalo je svoje živote za slobodu svoga naroda četrdeset sedam Hrvata s područja Goranačke visoravni (Goranaca, Sovića, Planinice, Bogodola i Raške Gore), odnosno čiji su korijeni s područja župe Goranci. 

Rad „Povijesne crtice“ obuhvaća potpoglavlja: Župa Goranci prije i poslije svog nastajanja, Nove župe, Hercegovačka provincija (1892. – 1918.), Susret hercegovačkih franjevaca i cara Franje Josip I., Franjevački samostanu u Mostaru, Mostarsko-duvanjska biskupija, Opismenjavanje u Hercegovini, Prva tiskara u Mostaru. 

Autori također pišu i o četrdesetogodišnjoj austrijskoj okupaciji (1878. – 1918.) te o gladnim godinama (1916. i 1917.) i fra Didaku Buntiću, spasitelju sirotinje i gladnih.

„Dejtonska Bosna i Hercegovina“ naslov je osmoga poglavlja. Od devetoga do devetnaestoga poglavlja dragocjeni su podatci o: demografskim značajkama Goranaca, sakralnim predmetima i objektima u goranačkoj župi, stočarstvu, pučanstvu, svećenicima i časnim sestrama rođenim u župi Goranci, kulturi i športu. 

Čitatelje te etnologe i antropologe posebno će privući dvadeseto poglavlja: „Starine i običaji u župi“, „Korizmeni, uskrsni i božićni običaji“. Mnoge je obrede i običaje prekrila koprena zaborava, a neki su modificirani i tako sačuvani do naših dana. 

Među potonjima su obredi vezani za drvo badnjak. Na Goranačkoj se visoravni uoči Badnjega dana išlo u šumu sjeći badnjake. Obično bi se sjeklo deblo tvrđega drveta (hrast ili slično). Osim sječe badnjaka, iz šume bi se donosio i bršljan. Bršljanom bi se na Badnje jutro škropila kuća blagoslovljenom vodom uz molitvu Vjerovanja. Nakon toga kitilo bi se bršljanom, skoro sve u kući „od nadvratnika do ukrašavanja božićnih svijeća“. 

Naši bi stari na sam Badnjak, osim kićenja bršljanom, pjevali božićne pjesme, išli u crkvu i međusobno si čestitali. Na taj bi se dan pripravljalo sve za sutrašnji blagdan: kuhanje, pečenje i sve ostalo. Otuda potječe poslovica: „Ne traži se Božić na Božić!“ U katolika je na ovaj dan obvezan post i nemrs. 

Domaćin bi uvečer u kuću unosio badnjake pozdravljajući: Hvaljen Isus i Marija! Na dobro vam došla Badnja večer! Svi bi ukućani odazvali: I s tobom Bog dao zajedno! Zatim bi domaćin stavljao badnjake u vatru na ognjištu. Nakon što je domaćica poškropila badnjake i domaćina, uzela bi šaku žita (obično ječam) i posula po svoj čeljadi u kući. 

U međuvremenu, dok bi domaćin ložio badnjak, domaćica bi se prekrižila i svi ostali u kući zazivajući Božji blagoslov (na kuću, kućnu čeljad, usjeve, stoku i sve ostalo). Na kraju se molilo Vjerovanje, tri Očenaša te bi uslijedila zdravica domaćom rakijom. 

U naše su vrijeme ponegdje badnjaci preinačeni. Tako su badnjaci primjerice drva za ogrjev na čijoj su kori urezani križevi i lože se u štednjacima na Badnju večer. Cijela obitelj klečeći moli, a glava obitelji crnim vinom sve polije praveći znak križa. 

Na Goranačkoj visoravni iznad Mostara izbacivanjem ognjišta i nabavkom špareta na drva četrdesetih i pedesetih godina dvadesetoga stoljeća badnjaci se lože u štednjake, i to tri hrastove bilje, cjepanice, koje mogu stati u ložište. Unošenje se povjerava maloj djeci. Ako ih ima troje, svako unosi po jednu bilju, a muško dijete obvezno ide prvo. Ostali ritual ostaje isti. U Donjim Mamićima kod Širokoga Brijega badnjaci se i danas lože u kamine. 

O sustavnome zatiranju hrvatske tradicijske kulture svjedoči i Slavko Aničić (rođ. 1926. godine na Ćordinoj Kuli – Raška Gora) koji je Adrijani Pandža za vrijeme terenskoga prikupljanja materijala za diplomski rad paradigmatski kazao: „Moja curo, nisam znao da ima tu visokih škola koje ‘oće da sačuvaju tu starinu i običaje našega naroda. Valja, valja, đevojko.“ 

Isti je kazivač pripovijedao i o negdanjem običaju slavljenja blagdana Velike Gospe: 

Evo, ja ću pokušati nešto da ti ispričam čega se sitim. Ti znadeš, đevojko, da u našoj viri ima puno svetkovina u godini dana. Jedna od tih svetkovina je Velika Gospa. Kako za sebe znam, ja sam za taj svetac iš’o k misi i na dernek, pa i dandanas iđem. 

Muškadija bi se spremala po tri dana i dogovarala. Brenovali bi kosu. Ti ne znadeš, curo, šta ti je to brenovanje kose. To ti je nešto poput maša, samo što je tanje te bi se žice gurnule u vatru, držale bi se u vatri malo i kada bi se zagrijale, stavljale bi se u kosu i uvijala bi se. Tako bi kosa postala skovrljana, to bi ti se zvalo brenovanje. Bilo je međeda ne bi znali stojizin radit’ pa bi im kosa izgorila. 

Imali smo bile košulje od botane, tako bi je zvali, šta ti ja znam. I ja sam zaboravio kako je se to zvalo, ali ja mislim botana. Imali smo od sukna džoke, doli smo nosili čakšire, vunene čarape, terluci i opanci od opute. Oputa za opanke pravila se od ovčje kože. 

Ljubav Gorančana prema svome zavičaju svjedoče i stihovi: 

Oj, Goranci, selo na vidiku, 

u vama sam zamjerila diku. 

Iako naslov upućuje da je obrađeno samo razdoblje od osnutka župe Goranci 1871. godine do naših dana, u monografiji se opisuje povijest Goranaca od najstarijih vremena. Navedene su lokacije prapovijesnih gomila, stećaka, popisi pučanstva župe Goranci od 1743. godine do danas, sakralni i vjerski objekti, kao i život ovoga kraja u turskome razdoblju. Naveden je osvrt na iseljavanje katolika (Hrvata) 1694. godine u vrgorački kraj te Imotsku i Sinjsku krajinu.

Vrijednosti knjige pridonose i fotografije: Darka Glibića, Stojana Stole Lasića, Dragana Vidovića, Ante Marića Begovca te sažetak (na hrvatskome i engleskome jeziku), bilješke o autorima, literatura, kazalo imena, kazalo mjesta i popis fotografija. 

Monografija je nastala iz ljubavi prema rodnome kraju Dragana Vidovića i goranačkoga župnika fra Marka Juriča (2000. – 2005.). Njihov rad treba biti poticajnim i drugima koji će se uhvatiti u borbu sa zaboravom i tako sačuvati barem dio duše davno upokojenih nam predaka. To je civilizacijski čin prema tradicijskoj duhovnoj baštini i zaslužuju pohvale autori i njihovi suradnici koji su uložili golem trud prikupljajući građu na terenu i koristeći suvremenu recentnu literaturu koja je sukladno znanstvenoj metodologiji korektno navedena u podnožnim bilješkama. Za pohvalu je publicistički (umjetničko-znanstveni) stil autora. Time će ovo vrijedno djelo dobro doći ne samo Gorančanima, koji ostadoše na pradjedovskim ognjištima, nego i onima koji u minulim surovim stoljećima bijahu primorani raseliti se po svijetu. Nedvojbeno je kako će ova monografija dobro doći čitateljima, povjesničarima, filolozima, etnolozima, antropolozima, demografima i drugim znanstvenicima. 

Ta je monografija po mnogo čemu iznimna, a o tome svjedoči i prodaja cijele naklade od tisuću primjeraka za samo deset mjeseci. Time se djelo Župa Goranci kod Mostara, u ovim vremenima nesklonim knjigama, može smatrati pravim bestselerom.

prof. dr. sc. Marko Dragić