Svete suze Goranačke

Malo je nas gorančana, a da ne razmišljamo slično kada krenemo iz grada na selo, da će mo se gore opustiti i odmarati uz malo rada i u hladovini

Ne smetaju nam ni razoreni torovi ni rodni domovi zarasli u zovinu i aptovinu. Više se radujemo uspomenama i prisjećanjima na bezbrižno djetinjstvo i mladost protkano raznoraznim doživljajima. Mnogi iz tog vremena rade i tumaraju svjetskim metropolama časno noseći osjećaj pripadnosti svome kraju i narodu. 

I bilo bi tako razmišljanje u ovim godinama donekle normalno ali nam urođeni osjećaj odgovornosti ne da već usput naviru i ona druga tužna sjećanja i doživljaji. Kako proći kraj Sovića, pored Mačkovića kuće i kuća Jurišića i Đakovića a ne prisjetiti se kako ih novija povijest krvavo obilježi i učini žrtvom. 

Kako napovir Stećaka na Gorance ne baciti pogled na Crnjčeve kuće i Kulašin, Stojkiće, Staro selo i Ćoriće preko Miljevaca, Puzevine, Kubata, Podgradine, Anzevine i Podkose, Raiča i Drežnjaka, Strimlje i Đinkića, dalje naokolo a ne pomisliti na desetine tu rođenih ili porijeklom vezanih što igrom sudbine braneći dom i narod svoj, živote svoje položiše i tako obilježiše povijest ovoga kraja. 

Brzinom munje kovitlaju se tmurni oblaci sjećanja na prošlost plaćenu mnogim nevinim mladim životima. 

Nije lako biti svjedokom toga vremena a ne sjetiti se tih događanja, razlikovati dobro od zla, pravde od nepravde, krvnika od žrtve. Mnoge suze, majki i očeva, supruga i djece, rodbine i prijatelja polako se suše ostavljajući bol samo onima  najbližnima. Bila bi golema nepravda prepustiti zaboravu njihovu žrtvu. 

Evo danas 23.9.2023.god. trideseta je obljetnica kada dvije ucviljene goranačke majke dvije Ruže, Juragića i Ruža Marka-Pranjića oplakaše svoje sinove Zdenka i Miru-Cigu bojovnike HVO-a na Gorancima rođene, pokošene u krvavoj borbi sa  suborcima Zlatkom i Mariom na prvoj crti u okolini Mostara. 

Samo dragi Bog, sudbina hrabrost i vojnička vještina spasiše još nemali broj gorančana da nisu doživili tragičnu sudbinu na istoj bojišnici u istom danu i zadaći. Bio je to bolan dan za Gorance i okolinu, nastavak tragičnih pogibija diljem ratišta svojih hrabrih sumještana rođenih i vezanih za ovaj kraj svojim  porijeklom. Nema te utjehe, privilegije, naknade koja može umanjit ove pogibelji, roditeljsku ljubav, nedoživljene dječje radosti i odrastanja, neostvareni san i sretnu budućnost. I sve to nesta sa jednim pucnjem puške ili granate. 

Hvale vrijedno je prisjećati se, odlaziti na mise godišnjice, pomagati ali sve je to malo i nedovoljno što je sudbina uskratila njihovim najmilijima. Ponekad pomislimo, pa nije do nas, je, sudbina je htjela da budemo dio istih razmišljanja i ciljeva zato moramo biti solidarni i bar ne dozvoliti da vrijeme i zaborav nadvlada našu pažnju. Ne dozvolimo da sebičnost i egoizam, osjećaj moći,  bude na njihovu štetu. Mnoge današnje radosti nas živih omogućili su oni svojom žrtvom. 

Ako ništa drugo, sa ovom preostalom pameti i razumom treba biti otvoren i korektno posavjetovati mladost, djecu poginulih branitelja, gojenu bez roditeljske ljubavi i milovanja da se organiziraju u skladu zakonima i svojom zrelošću i obrazovanjem uz već izgrađene ljudske i materijalne potencijale te iskustvo starijih i dobronamjernih da hrabro i ponosno preuzimaju sudbinu svoje i naše budućnosti u svoje ruke. 

Dug prema žrtvi roditelja i  njihovih živih suboraca bit će jedino tako donekle vraćena ili bar neće biti pogažena. Životna dob, obrazovanje, neizmjerna zasluga vaših poginulih roditelja neka budu snaga kadra ispravljati počinjene greške i stvarati ozračje svjetlije i sretnije budućnosti. 

Okolnosti i okruženje nije dobro, put koji trebate proći svakako nije lak, ali onaj koji su prošli vaši poginuli je bio puno teži. Rođeni ste i rasli u tegobnim vremenima, zaslužujete poštovanje i povjerenje. "Stina" na kojoj je krvlju ispisana naša povijest neka vam bude poticaj i časna obveza koju vam nitko ne bi smio uskratiti.

Vi će te je bez sumnje ostvariti na radost budućih naraštaja i na čast poginulih predaka, nemojte odustati. Hrabrost, domoljublje i čast j potka na kojoj ste istkani. 

Moja malenkost će biti neizmjerno počašćena ako bar mali dio mojih razmišljanja bude i dio vašeg interesa, svakako vam svim srcem želim sve najbolje u životu, poginulima neizmjerno hvala za žrtvu i pokoj vječni. 

"Svete suze Goranačke" i suze svih ožalošćenih u našoj krvavoj, časnoj povijesti, ne smiju biti uzalud prolivene. Djeco poginulih i umrlih branitelja, vaše je pravo i obveza da ih čuvate po svaku cijenu. Neka nam ta misao svima budu trajna zakletva.

Autor: Vinko Marić