Lijepa priča: Iz dvije obitelji niknula po tri brata svećenika

Činjenica je da se Hrvati često ne znaju pohvaliti nečim pozitivnim. Tako je, primjerice, prava senzacija u svjetskim medijima kada negdje postoje dvojica braće svećenika... E, pa, u Vrhbosanskoj nadbiskupiji postoje dva puta po trojica – iz dviju obitelji po tri brata svećenika. Jesmo li spomenuli da su među njima i blizanci?!

Obitelj Tomas iz župe Osova i obitelj Župarić iz župe Vidovice dale su Crkvi vrhbosanskoj i Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj po trojicu svojih sinova koji su danas svećenici, odnosno redovnici, piše Katolički tjednik.

Od Tomasa su: fra Josip te blizanci fra Ivica i fra Nikica; a od Župarića: vlč. Veselko, vlč. Drago i vlč. Andrija. 

Gdje se zvanje rađa?! 

Prvoga i najstarijega među braćom Tomas, koji je postao franjevački redovnik i svećenik - fra Josipa ljudi od milja zovu (fra) Mofa, pa su onda njegova mlađa braća blizanci jednostavno "male Mofe". Kao svojevrsna njihova predstavnika kontaktirali smo fra Ivicu, fra Nikičina mlađeg blizanca. Oni imaju još dvije sestre – Katicu i Ankicu. 

U obitelji Ivke i Ilije rođen je najprije Josip, 24. prosinca 1977. u Zavidovićima gdje je završio osnovnu školu, a srednju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Visokom. Svečane zavjete položio je 2002., te je za svećenika zaređen u sarajevskoj katedrali 2004. Trenutno je, od 2019., gvardijan i župnik u Kreševu. 

Osam godina poslije blizanci – prvo Nikica, pa koju minutu poslije i Ivica, rođeni su 23. rujna 1985. u Vrbici, općina Žepče gdje su završili osnovnu školu, a srednju, kao i brat im, u Visokom. Svečane zavjete položili su 2010. u župi Suho Polje na Kupresu, dok su za svećenike zaređeni 2012. u prvostolnici Srca Isusova u Sarajevu. Danas je fra Nikica (od 2021.) voditelj HKM-a u Krefeld/Mönchengladbachu, a fra Ivica župnik u župi Sv. Ane Banbrdo – Lepenica. 

On nam je otkrio kako je za njihovo zvanje, uz volju Božju, veliku ulogu imala i njihova obitelj. „Naša obitelj je tradicionalna vjernička u kojoj se njegovala obiteljska zajednička molitva; u kojoj se nije propuštala nedjeljna misa; u kojoj se njegovala vjera, ljubav i poslušnost; koja je poštivala svećenike i koji su bili dragi gosti u našoj kući. Djed nam je bio prakaratur, čestit i poštovan čovjek. Iz jedne takve obitelji u kojoj se molilo za svećenike, u kojoj je bila živa vjera i molitva, rodilo se i svećeničko zvanje kod nas trojice“, jednostavno je objasnio naš sugovornik spomenuvši kako ima tu i do podneblja jer je žepački kraj rasadnik svećeničkih i redovničkih zvanja i dandanas. „U župi Uznesenja BDM-a u Osovi franjevci posebno njeguju blizinu s vjernim pukom i iz te blizine i susreta s njima rodilo se i naše zvanje“, dodao je. 

Očev vapaj 

Kazao nam je i kako se točno ne sjeća je l' on ili fra Nikica prvi izrazio želju za svećeništvom, no bilo je to po završetku osnovne škole budući da je njihov stariji brat fra Josip već bio student na Franjevačkoj teologiji. „Naša povezanost s njim usmjerila je i nas prema sjemeništu, a i naši susreti i razgovori s fra Danimirom Pezerom, tadašnjim župnim vikarom u Osovi, probudili su i u nama želju da budemo fratri i svećenici. 

Stariji brat već je odjenuo habit i bio student teologije kada smo nas dvojica ušla u sjemenište“, pripovijeda nam fra Ivica. U razgovoru nam je znao ispričati kako se rodilo njegovo zvanje za svećenika... U dobi od osam godina na misi za Markovdan, kada je blagoslov polja na našem mjesnom groblju u Vrbici, tadašnji župnik fra Vinko Ćuro propovijedao je o Dobrom Pastiru i svećeničkom i redovničkom zvanju, te spomenuo kako selo Vrbica nije dalo ni jednog svećenika, a toliko ih je služilo taj narod. Ta propovijed bila je klica Josipova zvanja i vapaj našeg oca Ilije koji je tada zavapio u sebi: 'Bože, imam ga jednoga i dajem ga tebi.' Mislim da je ta očeva molitva i vapaj Bogu i klica našeg zvanja“, iskren je bio lepenički župnik koji spominje kako je prva reakcija na ove Božje blagoslove najjednostavnije rečeno: „Blago vašim roditeljima, blago vašoj majci, vjerojatno vaši roditelji puno mole.“ 

Brat je brat! 

Zamišljamo kako je to imati, ne jednog, nego dva brata svećenika, dok si i sam prezbiter. U biti, nismo morali puno zamišljati, brzo nam je to fra Ivica približio. „Sve trojici je na ponos što smo svećenici, na ponos je našoj obitelji, našem mjestu odrastanja, našoj župi i Provinciji Bosni Srebrenoj. Jedan drugom smo velika potpora, bilo kroz razgovor, savjet, duhovnu i materijalnu pomoć. Svaki od nas ima svojih posebnosti i darove kojima nadopunjujemo jedan drugoga. Uvijek imamo vremena jedan za drugoga, bilo da je riječ o lijepim trenutcima, ali isto tako i u kušnjama. Jer, glede kušnji, nekako je najlakše nadići ih kroz razgovor s rođenom braćom koja ponajviše imaju razumijevanja, strpljenja i ljubavi“, posvjedočio je mali Mofa s kojim smo se dotaknuli i samih njihovih karaktera. 

„Kako i priliči, najstariji brat fra Josip je i najodgovorniji i najozbiljniji jer se sam kroz život morao probijati i izboriti za sebe. Nama je bilo lakše jer nam je on bio podrška i to je oblikovalo i naše osobnosti. Zbog toga smo i blažeg karaktera, počesto i neozbiljniji“, s osmijehom dodaje fra Ivica i nastavlja: „Ali na ponos smo jedni drugima sa svim svojim vrlinama i manama.“ 

Kada je riječ o njihovim bratskim susretima, kazao je kako blizina službovanja fra Josipa i njega dopušta i češće druženje jer su susjedi, dok ni fra Nikicu nisu zaboravili, te kad god im dopusti vrijeme i obveze, traže mogućnost posjetiti ga, kao i on njih. Dakako, moderna sredstva komuniciranja daju im mogućnost čuti se i vidjeti svakodnevno.

Ono što je posebno istaknuo, kao jedan od njihovih najdirljivijih događaja u svećeništvu, jest njegova i fra Nikičina mlada misa tijekom koje su za oltarom bila sva trojica u krugu svoje obitelji. Kada se takvo što samo i zamisli, teško je ostati ravnodušan, a kako je tek bilo to doživjeti…

Cijeli članak možete pročitati na portalu Katoličkog tjednika, nedjelja.ba.

Podijeli na:

Nema komentara:

Objavi komentar

SLIKA MJESECA: Goranačka ljepota