Kao rudarsko dijete, ma kakvu ti lijepu odoru život kasnije obukao nikad ne možeš zaboraviti da te hranila i odškolovala rudarska plata i pitanje iz tih dana:”Hoće li se danas sa posla vratiti tata”..Sinoć gledam u rudniku Soko,kod Soko Banje. aleksinački rudnici u 21 vijeku 9 mrtvih i 20 otrovanih rudara od metana..I ne da mi đavo gledam dalje gdje nose vreće sa mrtvim kamaradima i fleku mi povuče ministarka na čijem botoksanom licu ne može se vidit sućut (nesatala negdje u visinama vladarskih kulora)..Uglavnom ona reče: Da je rudnik bio pod nazorom,da sve je snimljeno..I opsovah joj ,jer rudniku ne treba video kamere da rudare nadzire već senzore da metan otkrije…. Rudar reče :”Ja sam dvije godine vani,al dole su uslovi nemogući…” I onda prikazaše sve nesreće od Banovića, Breze,preko Raspotočja do Trepče i Kolubare iz bivše nam države…i rekoše brojeve bezimene ko iz dnevnih biltena ratne pogibje… Tada za rudarsko dijete nema tugi I bijesu državne granice..Samo pitanje:dokle više? Ova moja priča im je za pokoj duši, za slavu i hvalu..
GARAVI PLEMIĆI Neminovno naviru sjećanja na putu za Gorance... na groblju Smrčenaci kod kapele četiri groba rudara iz Vihovića i Ilića,poginulih na Bajram 1926,kad su kao katolaci u smjeni mjenjali svoje kolege muslimane… Penjući se uz Cim prolazim kraj dedine omiljene kafane "Kod Tute" i česme ispod groblja Gorice gdje sam pio vodu poslije mise u groblju gdje su moji sa majkine strane sahranjeni.... Adrenalin raste približavajući se goranačkoj okuci smrti iz devedeset druge.,uz koju mi je ugravirano sjećanje na par smrskanih atomobila neznanaca i izgorjeli Reno doktora Puzića...
Idilični Goranci.. Hercegovina u ljeto,žeženo. Nedeljna je tišina,pa i cvrčke pritisnula jara da zamuknu i potraže lada.... Dolazimo u kafanu i ljudi domaći se interesuju za ljude “strane”,pa pitaju ko smo, čiji smo,kojim poslom po ovom ćaloprku....a mi samo pobjegli od žege mostarske,kontamo u brdu se malo lakše diše. I onda nevjesta reče da je Janjina,od Knezovića...od Ivana,Ivana Desetog Knezovića.... Ispade da svi znaju "Ivana Desetog" i priča ode svojim prijatnim tokom.... Pitam nevjestu za porijeklo ovog broja uz dedino joj ime. "Ma ja sam ti plemićka bolan",odgovori ona uz smješak i nastavi,"U rudniku je tada bilo desetak Ivana Knezovića i još više Ivana drugog prezimena, pa da rudarska prozivka-frleza, na početku i na kraju smjene, brže proteče dobiše Ivani uz ime i redni broj.....znaš ono : “Ivan prvi?” “Ovdje” ,”Ivan drugi? " “Tu!” i tako dalje..” Ivan Deseti je živio ,davno umro i ostao u sjećanju ljudi ko čovjek garava, a čista obraza,plemić hercegovački.. Ivan Deseti bio je samo jedan.
Zdenko Bošković
Nema komentara:
Objavi komentar