U prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata među svim Sovićanima bio je poseban lik koji se izdvajao od ostalih ljudi u selu
Bio je to Ivan Džidić zvani Pedaušić. Pejdav ili Pejdaušić bio je stari nadimak Džidićima koji su imali kuću na Stećcima i nekada u kući, kako je bila uz cestu, imali i gostionicu. Pedaušić je bio koliko je meni poznato jedini komunista u Sovićima. Bilo je i drugi Sovićana koji su bili u partiji, ali oni nisu živjeli u Sovićima. Tako je Marijan Đurasović jedno vrijeme zauzimao visoki položaj u Mostaru. Ako je netko i bio u Sovićima učlanjen u partiju nije se u tome isticao i izdvajao kao Pedaušić. Pedaušić je radio u zadruzi u Gorancima i bio vlast na terenu. Govorio je brzo i hodao brzo. Kad smo išli u školu često smo ga sretali na putu. Sve smo na putu pozdravljali s „Hvaljen Isus“, osim pravoslavni Srba iz Bogodola koje smo prepoznavali po nešto drugačijoj odjeći. Njih smo pozdravljali s „Pomoz Bog“ ili „Dobar dan“. Jedino smo Pedaušića pozdravljali sa „Zdravo“.
U Pedaušića kuću koliko mi je poznato barem u prvih desetak godina poslije rata Sovićani nisu zalazili. Ako su se Sovićani oko nečega trebali dogovoriti sastanak je bio u Bikanovoj kući, a da li je kada Pedaušić dolazio na te sastanke ne znam, jer kao dijete nisam išao na sastanke. Pedaušić bi rijetko dolazio u Glibića komšiluk, a ljudi i nisu voljeli da on dolazi. Nikad ne bi dolazio radi druženja i razgovora nego uvijek službeno da se izvrši neka naredba vlasti. To je obično opet značilo neko novo opterećenje za ljude koji su i tako za današnje prilike bili ne shvatljivo opterećeni. Uz svakodnevne poslove i brige morao se plaćati porez na ono malo škrte zemlje. Moralo se ići na kuluk. Određivalo se plaćanje pašarine na ovce, krave, konje i magarce. Ljudi su prijavljivali nešto manje domaćih životinja da bi pašarina bila manja. Bojali su se da Pedaušić ne dođe brojati ovce i krave.
U to vrijeme koliko mi je poznato Pedaušić je bio i jedini lovac u Sovićima. Nije slovio kao dobar lovac pa su se u selu pomalo i šalili na račun njegovih lovačkih sposobnosti. Pojavila se jedanput odnekud u Gorancima i divlja svinja i goranački lovci kojima se pridružio i Pedaušić nekoliko su dana bili u akciji dok je konačno nisu ulovili.
Pedaušić se priženio Mari Pedauši koja je ostala udovica. Pedauša ni s prvim ni drugim mužem nije imala djece. (Nadam se da nisam pobrkao obiteljske odnose u Pedaušića kući) Pedaušić kao član partije nikada nije išao u crkvu. Međutim njegova žena Pedauša je redovito išla na nedjeljnu svetu misu. Često bi je idući na misu sustigli negdje na cesti idući prema crkvi. Bila je to, za razliku od drugih seoskih žena, gojazna žena. U razgovoru je imala neobično snažan i dubok ženski glas. U gorančkoj crkvi pedesetih godina 20. stoljeća nije bilo klupa, samo je na dnu crkve na ženskoj stran bila jedna mala klupa i to je bila Pedaušina klupa.
Pedaušić ne samo da nije išao u crkvu nego bi često nedjeljom i radio na njivi ispod kuće. On je po babi Ivi koja je bila od Džidića bio s nama i u nekoj rodbinskoj vezi iako ne znam što je njemu bila baba Iva. Vjerojatno mu je bila neka tetka. Kad su jednom Sovićani pošli na misu, toga puta su išli na Stećke, iako su najčešće išli kroz ograde, vidjeli su Pedaušića kako kopa na njivi. Moj otac Karlo mu je doviknuo: „Rođak zašto radiš nedjeljom odnijet će ti vrag dušu.“ On mu je odgovorio: „Bar̒ neću ići pješke!“ Vjerojatno je radio jer drugim danima nije stigao radi posla u zadruzi i radi zaduženja koja je imao od Komunističke partije. Ljudi su to tumačili da je on time htio pokazati da je on ateista i da se ne treba držati vjerskih propisa i običaja.
Kad je Pedauša umrla Pedaušić se oženio drugi put. S drugom ženom je imao i djece. Čuo sam da je pod starost ponovno išao u crkvu.
don Marinko Ivanković
Nema komentara:
Objavi komentar