U minula vremena, momci su djevojke upoznavali na nedjeljnim šetnjama i nakon pučke mise, na dernecima, seoskim silima, na čupanju vune, komišanju kukuruza, u čobanluku i drugdje. Kada bi upoznao djevojku koja mu se sviđa, momak bi po noći dolazio djevojci na sijelo (ćosanje), obično subotom i nedjeljom, piše Miljenka Koštro, prenosi hercegovina.info.
Nakon što bi djevojka momku obećala da će se za njega udati, slijedila bi prošnja, zatim velika rakija ili zaruke. U brak se ulazilo u puno mlađoj dobi života nego što to danas mladi čine. Do svatova djevojka je trebala imati pripremljeno ruho za udaju.
Drvena škrinja je nekad bila važan dio mladenkine opreme. Torbice ćilimarke su bile neizostavne. Jedan ili dva dana prije vjenčanja mladoženjini bi došli s konjem po ruho (komaru). Svatovi su jahali na odabranim i okićenim konjima i bili su svečano odjeveni, pogotovo mlada i mladoženja. Kada svatovi isprose mladu, a to bi znalo biti vrlo duhovito, ide se u crkvu na vjenčanje. Nakon vjenčanja odlazi se mladoženjinoj kući. Znalo se koja su zaduženja jenga, kumova, starog svata i dr. Mlada bi s konja prebacila jabuku preko kuće.
Svatovi su ispred kuće igrali kolo, pjevali brojavicu i gangu, kao npr.
Nemoj mala da ti žao bude
kad te moji svatovi probude.
Milo ti me, majko, lola zove
ustala bi da bolujem bole.
Mala moja, burilo te tare
prodaj ćaću pa kupi magare.
Mlada bi svatove, obično, darovala pletenim vunenim čarapama koje bi često sama isplela.. Često su svatovsko veselje uzveličavali guslari i diplari. Zaigrala bi se i trusa. U toj davnoj i bližoj prošlosti, ganga bi se pjevala u svakoj prigodi, a osobito na svadbama, sijelima i dernecima, te čobani dok su čuvali stada. Ganga je i danas živa među hercegovačkim pukom kao i neki dijelovi starih ženidbenih običaja. Stil života i životne navike brzo se mijenjaju.
Ono što je sačuvano, zapravo je na razini uspomena , odnosno simbolike. Jer, za današnje hercegovačke svatove, može se reći da su iznimno raskošni i s puno uzvanika. Odišu naglašenom dotjeranošću, a svadbeno veselje se, uz glazbu uživo i izuzetno bogat jelovnik, odvija u modernim salama koje mogu primiti više stotina gostiju.
Običaji služe da bi se iskazala duhovna snaga čovjeka ovoga podnebesja i da se s radošću prisjetimo prošlosti, da učeći o prošlosti dostojno živimo danas, s nadom u još bolju budućnost. Uspostavljajući vezu s prošlošću, cijeneći ljudske vrednote i ostavljeno nam nasljeđe, bit će i u budućnosti svekolikog drugog napretka u ovom po mnogo čemu zanimljivom kraju, Hercegovini.
Ipak, u prošlosti, a i danas, život je ovdje bio snažniji od smrti, što daje nadu za budućnost. U vremenu dinamičnog načina života, modernizacije i digitalizacije, mladi unose nove elemente u životne navike i rad gradeći model mozaičke kulture kombinacijom tradicionalnog i novih komercijalnih elemenata. U dobru i zlu, kada su na kušnji ljudske vrijednosti, ovdje se čovjek saginje samo pred Bogom, da bi mu duša rasla na trnovitom putu do Neba.
Trpjela je zemlja ova
Trpio je ovaj kamen sivi
Lomili su krila njenih golubova
Al njen čovjek ponosan je, živi.
(Zemlja tvrđa od kamena)
