Neki ljudi kao da tek o danima maškara dođu na svoje. Pitam se katkad zašto mnogi ljudi toliko vole te dane. Obično se stavljaju maske na lice i pokušava se prikriti vlastiti identitet. A u takvoj prikrivenosti, čovjek kao da samome sebi dopusti neko ponašanje koje inače ne prihvaća u normalnim okolnostima. A onda očekuje da ga tako i drugi prihvate. Kao da pod maskama nismo više isti ljudi, piše bitno.net.
Dani veljače poznati su po različitim ljudskim nestašlucima i ludorijama. Više od mjesec dana obilaze maškare po našim gradovima i selima i organiziraju se manifestacije ljudske razuzdanosti. Nekad je to bio samo jedan dan; danas to traje i više od mjesec dana.
Neki ljudi kao da tek o danima maškara dođu na svoje. Pitam se katkad zašto mnogi ljudi toliko vole te dane. Obično se stavljaju maske na lice i pokušava se prikriti vlastiti identitet. A u takvoj prikrivenosti, čovjek kao da samome sebi dopusti neko ponašanje koje inače ne prihvaća u normalnim okolnostima. A onda očekuje da ga tako i drugi prihvate. Kao da pod maskama nismo više isti ljudi.
Tko smo uistinu?
Tko smo mi u istini svoga bića? Te maske što ih privremeno stavljamo na sebe morat ćemo skinuti. Hoće li se onda otkriti naše pravo lice? Nemamo li katkad dojam da smo zapravo prema van uvijek pod nekom maskom? Nemamo li dojam da smo i prema sebi, u nekom smislu, isto tako pod maskom? O sebi redovito bolje mislimo nego što jest; dakle, nismo u istini. Želimo se i pred drugima pokazati boljima nego što jesmo. Postoji u nama neka napast da uvijek otkrivamo neko svoje drugo lice, drukčije nego što u dubinama jesmo. Kao da smo stalno pod nekom maskom. Osjećamo to stanje posebno u nekim sretnim trenutcima kad otkrijemo da smijemo biti ono što jesmo i da se ni u čemu ne moramo ustručavati i sputavati. To su trenutci unutarnje slobode. Međutim, kako su rijetki takvi trenutci! Čak i kad se kao vjernici ispovijedamo, pokušavamo prikriti vlastitu bijedu. Nabrajajući svoje grijehe, redovito pridodajemo da je krivnja negdje drugdje, na nekom drugom, a ne na nama. Nemamo hrabrosti pred sobom ili pred svećenikom prihvatiti svoje pravo lice, svoju istinu.
Vrijeme za otkrivanje u punoj istini
Kad skinemo s lica one maske što smo ih tijekom karnevalskih dana stavljali na sebe, koliko će još maski ostati na nama? Kad će jednom doći vrijeme da se sebi i drugima otkrijemo u punoj istini? Isus nam govori da će to biti vrijeme konačnog, drugog susreta s njime, kad će naš pogled biti dublji i kad će i drugi svojim pogledom prodrijeti u tajne bića i savjesti. Bit će to vrijeme koje se pretače u vječnost. Tada se više nećemo trebati ničega bojati. U punoj istini shvatit ćemo da smo slobodni i da smo apsolutno prihvaćeni. Međutim, Isus bi htio da to iskustvo već sada nosimo u sebi. Blago nama ako sve jasnije i dublje ulazimo u istinu vlastitoga bića i ako iz te istine pristupamo ljudima oko sebe. Tada se nećemo postidjeti pred ljudima; niti će se Sin Čovječji nas zastidjeti pred Ocem na nebesima. Hrabrost za istinu dat će nam ono iskustvo koje je Isus iskazao riječima: „Istina će vas osloboditi“.
Fra Zvjezdan Linić iz knjige Radosno u novi dan.
