Sve vijesti i obavijesti vezane za Gorance i okolicu

FACEBOOK - @gorancionline, TWITTER - @gorancionline, INSTAGRAM - @gorancionline, YOUTUBE - Goranci online, GOOGLE + - Goranci online. Kontakt: goranci.online@gmail.com

10. lipnja 2018.

Fra Ante Marić: Svećenik s osmijehom koji je ostavio dubok trag na Širokom Brijegu


U godišnjaku I. osnovne škole Široki Brijeg “Drugo zvono” objavljen je intervju Katarine Lovrić, učenice 6. razreda, s hercegovačkim franjevcem i kapelanom Polja fra Antom Marićem. Intervju prenosimo u cijelosti, piše jabuka.tv.

Kada ste osjetili svećenički poziv i kako ste se odlučili odazvati tome pozivu?

Nakon završene osnovne škole u Mostaru, gdje sam i rođen, otišao sam u sjemenište u Visoko. Moja je obitelj pobožna, moji su me roditelji tako i odgajali. Tu vidim korijen i temelj svoga duhovnoga zvanja. Sve poslije bila je samo nadogradnja.

Kao svećenik i kao čovjek ostavili ste velik trag tijekom svog boravka na Širokom Brijegu. Što su Široki Brijeg i njegovi žitelji ostavili u Vama?

Po svršetku studija u Freiburgu u Njemačkoj i nakon ređenja (7. svibnja 1978.) određen sam na Široki Brijeg. Na Širokom sam ostao trinaest godina – do 1991. godine. Široki Brijeg mi je ostao u srcu. Kako ljudi tako i samostan. Tu sam živio s divnim redovnicima: fra Zdenkom – Pokornikom, fra Mladenom, fra Vinkom – Bajevićem, te starim fratrima fra Vojislavom, fra Vencelom. Bili smo kao jedna obitelj. Iz te samostanske harmonije mi smo svom širokobriješkom puku činili što smo najbolje mogli. Uvijek sam u srcu osjećao da nas Širokobriježani vole, da i mene vole. I to čovjeku daje posebnu snagu i poticaj. Meni je Široki i danas i ostat će mi uvijek u srcu.

Jedan ste od osnivača Franjevačke galerije na Širokom Brijegu, kako je sve počelo?

Moj je prvi gvardijan bio sada pokojni fra Jozo Pejić. On je nama mladim fratrima dao slobodu i nije kočio mladenački zamah. Pripremajući Hodočašća mladeži mi smo u poslijepodnevu tih Hodočašća uvijek pripremali likovna i kulturna događanja. Na tim su hodočašćima stasali umjetnici, sada već pokojni Zvonimir Perko, Anđelko Mikulić, Sofija Naletilić – Penavuša, fra Blago Karačić, Virgilije Nevjestić, Bruno Hrkać i mnogi drugi. Tu je svoju prvu izložbu 1982. imao proslavljeni mostarski slikar Marin Topić. Imali smo 1982. u prigodi 800. obljetnice rođenja sv. Franje Asiškog Koloniju naive iz Hlebina. Tema je bila sv. Franjo. Nezaboravno. Sve je to bio uvod za Franjevačku galeriju, a i Akademiju likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu. Tu je onda svoga velikog obola dao fra Vendelin Karačić. No, Franjevačka galerija svoj izvor ima u Hodočašću mladeži.

U teškim vremenima u Domovinskom ratu dali ste velik doprinos, i dan danas na svetoj misi spomenete se hrvatskih branitelja. Kako ste proživljavali teška vremena Domovinskog rata i kako ste uspjeli bilježiti ratna događanja koja ste objavili?

Ja sam s fra Mladenom i fra Vinkom bio devedeset sati na Pologu na barikadi. Zaustavili smo s našim pukom i načelnikom Anđelkom preko stotinu tenkova JNA. Bio je to početak 7. 5. 1991. godine. Tad je počeo rat u našoj Hercegovini. U to sam vrijeme rata bio u Gorici s fra Vinkom. On je išao s vojskom, a ja sam bio s vjernicima i prognanima iz Bosne. Htio sam biti blizu obitelji koje su dale najviše: živote! I danas naizust znam nadnevke i imena poginulih, nestalih i teže ranjenih u župi Gorica. Prije, u komunizmu, bilo je zabranjeno spominjati poginule hrvatske branitelje, sad smijemo. Oni su svojom krvlju to svima nama omogućili. Ja smatram dostojnim i pravednim za njih se moliti u sv. misi na mjestu gdje se spominju imena umrlih. Oni su meni svojom žrtvom omogućili slaviti sv. misu, i ja im želim biti zahvalan dokle god sam živ.

Autor ste mnogih djela, svako djelo je na svoj način posebno i ima jaku pouku. Kada ste počeli pisati, kada ste otkrili literarni talent?

Pisati sam počeo već u osnovnoj školi, u gimnaziji u Visokom sam bio urednik gimnazijskog lista „Novi cvijet“ i tu su objavljeni moji prvi članci. Potom u Novicijatu na Humcu u listu “Na izvorima” kojem sam također bio urednikom. Ne smatram se piscem, ja sam fratar. No, za duhovnu skrb je pisanje i te kako potrebno. Tako sam napisao mnoge igrokaze i izvodio ih s mladima i vjernicima, i tako su iz potrebe duhovne skrbi nastajala moja djela. Mnoga mladi i danas izvode, pa tako i aktualna FRAMA Široki Brijeg, temnoge škole, amaterska kazališta, a dva su moja djela “U Godinama gladi” i o Antunu Branku Šimiću “I smrt će biti sasma nešto ljudsko” izvedena na daskama HNK Mostar. Napisao sam mnoge božićne, uskrsne i igrokaze za Majčin dan.

U povijest će ući opera “Diva” kao prva opera Hrvata u BiH čiji ste autor stihova u kojoj je snažno naglašena vjera hercegovačkoga naroda, postojanost i snaga. Odakle Vam ideja da napišete libreto baš o Divi Grabovčevoj i koji su dojmovi nakon svega?

Taj sam tekst pod naslovom “DIVA – libreto za oratorij” objavio u Vitku 2004. godine. Poslije je don Dragan Filipović uzeo taj tekst i skladao operu DIVA. To je učinio maestralno – on i jest Maestro. To mi je nešto što jako volim. Vidio sam i svi ljudi koji su to vidjeli i slušali. Diva je priča o našoj dobroti, svetosti, o našoj sirotinji, o našim patnjama, ali i ponosu i slavi. Diva je priča o ljepoti, čistoći o našoj djevojci, ženi, o našem ćudorednom blagu

Zadnje Vaše djelo “Plaču li jeleni?” u kratkom vremenu ostavilo je velik trag među čitateljima. Kako ste uspjeli prenijeti emocije i koja je pouka (savjet) mladim generacijama koji već razmišljaju napustiti rodnu Hercegovinu?

To je, kažu, lijep roman. Meni je dugo bio u duši. I to je priča o onome što su stoljećima proživljavali ljudi u našoj Hercegovini, pa i djeca. Vjerujem da je svima koji su ga čitali Marko ostao u srcu. Svi su u njemu vidjeli ili sebe ili svoje dijete. Ja sam svugdje mogao biti fratar – bilo gdje na svijetu. Možda bi mi bilo i ugodnije. No, fratar sam, želio sam biti samo u Hercegovini i tu ostajem do kraja. To ja mogu sebi reći, ali ne mogu i drugom. Mnogi mladi odlaze, no mnogi mlade ne žele otići. Žele ostati tu i tu se tući za život.

Kapelan ste Kapelanije sv. Ilije (Polja) i svećenik ste koji često boravi na području Parka prirode Blidinje i Masne Luke. Možete li opisati to predivno planinsko mjesto?

Da, kapelan sam Polja od 2010. Ja volim Polja od kad sam god fratar. Pa moja je postojbina Podčabulja – ima tu gena. Polja su raj na zemlji. Moramo ga čuvati. Ne smijemo u njemu činiti zabranjene stvari. Ako to budemo činili Bog će nas iz njega kao i Adama i Evu otjerati. Fratri oduvijek brinu o Poljima. U zadnje vrijeme najviše fra Petar i fra Vinko. Evo, i ja sam im se službeno pridružio. Nadam se da će na Polja doći mladi i dobri fratar koji će pružiti vjernicima svu onu duhovnu raskoš koja se ni naslutiti ne može. Fra Petar je uredio što se da urediti, sačuvao groblja, napravio predivne kapele, Gospu Snježnu, sv. Iliju u Masnoj luci Franjevačku kuću molitve. Svemu tome treba dati i sačuvati dušu.

Ljudi Vas vole i cijene – stariji, mladi i oni najmlađi. Kako uspijevate pored svih obveza i dužnosti uvijek biti nasmijani, spremni za razgovor, druženje, rad s mladima..?

Katarina, ja sam Tebe upoznao na Poljima, a na Brijegu sam kao mladi fratar poznavao Tvoju Baku kao srednjoškolku, i obitelji Tvojih roditelja. I ja se čudim da djeca ne bježe od mene, jer sijed sam, imam naočale i dobro sam star. No vidim da se još možemo igrati, i to je dobro. To čovjeku dadne dragi Bog. Ja sam mu zahvalan. A ljude volim. Vjerujem da zato i oni vole mene. A sve nas voli dragi Bog. Baš sam ponosan, Katarina, da sam s Tobom i Tvojom obitelji prijatelj. Hvala za ovaj razgovor i da ću biti na stranicama Vašeg divnog lista “Drugo zvono” kojeg imam u Franjevačkoj knjižnici Mostar. Pozdrav svim odgojiteljima, učiteljima i učenicima Vaše škole.
Share:

Copyright © Goranci online | Powered by Blogger
Design by SimpleWpThemes | Blogger Theme by NewBloggerThemes.com