INTERVIEW - dr. fra Ivan Ivanda: Bog ne ispunjava naše ljudske želje, nego svoja obećanja

Pročitajte intervju i bolje upoznajte goranačkog župnika dr. fra Ivana Ivandu s kojim je razgovarao fra Vjeko Eduard Tomić. S dr. fra Ivanom Ivandom, župnikom u Gorancima kod Mostara i suradnikom revije Svjetlo riječi, prošlog smo tjedna razgovarali za našu emisiju Bosna Srebrena. Pročitajte ovdje cijeli razgovor s ovim hercegovačkim franjevcem.


Fra Ivan je rođen 1964. u Zaljuti, općina Tomislavgrad. Filozofsko-teološki studij završio je u Sarajevu i Fuldi u Njemačkoj. Doktorirao je na papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Član je Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. Župnik u Gorancima je od 2014. godine.
Najprije bih te molio da nam nešto kažeš o Gorancima, župi kojom upravljaš. Izvan Mostara, pretpostavljam da je ta župa i mjesto manje poznato. Ovo je jedna od medijskih prigoda da se za Gorance čuje više. Po čemu su sve Goranci poznati danas, a po čemu nekada? Što bi se moglo izdvojiti?

Župa Goranci nalazi se sjeverno od Mostara, 13 km. To je prostorno veoma velika župa, a brojem stanovnika mala. Stalnih župljana ima oko 200, mnogi su odseljeni, većina u mostarskom naselju Cim. Pored župne crkve, posvećene Uznesenju BDM, imamo i dvije filijalne crkve: sv. Ante u Bogodolu i  sv. Nikole Tavelića u Raškoj gori. Kraj je izuzetno lijep, planinski, na nadmorskoj visini od 670 m. Nekada je bio poznat kao bogat stočarski kraj. Danas je više turističko mjesto za planinarenje, jahanje, šetnje. Onima koji dolaze i navraćaju ovamo nastojimo ponuditi i duhovnu okrjepu. Nadam se da će toga biti i više, ovdje sam tek pola godine.

Bog ne ispunjava naše ljudske želje, nego svoja obećanja

Idemo sada prema tvojim kolumnama u reviji Svjetlo riječi. Kako je došlo do tvoje suradnje u ovom našem mjesečniku i zašto si izabrao ili se složio s naslovom rubrike Vjera i život? Za vjernike vjera i život idu skupa, ali svi znamo da to nije lagan proces.
Do suradnje je došlo vrlo jednostavno. Ponuđeno mi je da pišem pa jednostavno nisam mogao odbiti. Moram priznati da mi je malo i polaskalo kada mi je ponuđeno da preuzmem tu kolumnu. Ja sam se školovao u Visokom, pa na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, tu sam dobio dosta znanja i vrijeme provedeno u Bosni me je obilježilo. Postoji ta nit koja me trajno povezuje s Bosnom Srebrenom i mislim da je sasvim normalno da jedan hercegovački franjevac piše za Svjetlo riječi, pogotovu što ja nisam sklon nikakvim predrasudama ili političkim igrama. Želim jednostavno dati svoj mali, skroman doprinos ovom vrijednom listu koji nam je svima potreban i dragocjen.

Što se tiče rubrike Vjera i život, ona je uvijek aktualna i izazovna. Svi smo mi u procijepu između vjere i života, u stalnom hrvanju za egzistencijalno spajanje toga dvoga. To nije nimalo lagan proces. Kierkegaard, koji se i sam s time hrvao i mučio, kaže da je prava vjera ona Abrahamova koji se penje na Moriju da žrtvuje sina. Dakako da ga muče dvojbe i pitanja, i strašno je s time se uopće suočiti - morati odgovoriti Bogu ili poslušnošću ili neposlušnošću, u situaciji koja te faktički dovodi do očaja. Bog je težak i zahtjevan, i radikalan. Zato mi uglavnom bježimo od istinskog suočavanja s tim zahtjevnim Bogom. Mi radije idemo lakšim putom koji je nama prihvatljiviji i lagodniji. Onda mi, budući da hoćemo biti nekakvi vjernici, vjeru sebi prilagođavamo na svoj način, kako nam paše. A istinska vjera je oslanjanje na Boga i njegovu riječ i onda kada nam to ne ide niz dlaku, kada je u suprotnosti s našim željama ili idejama. Jer, kako kaže Bonhoeffer, Bog ne ispunjava naše ljudske želje, nego svoja obećanja.

Vjeru stalno treba preispitivati, budno, kritički

Što vjera uopće ima poručiti današnjem čovjeku? Otkuda nam ideja da biti suvremen znači biti nekako oslobođen od vjerskih dogmi? Zbog čega današnji čovjek vjeru odmah povezuje sa zabranama, ograničenjima? Gdje je problem? Zašto se Bog i čovjek tako mukotrpno nalaze u vjeri i životu? Ima li sukoba vjere i života?
Dogme su istine vjere. Postoji teološka disciplina koja se zove dogmatika. Moramo poznavati vjeru i ono što vjerujemo. To je sadržaj vjere. Bez toga ne može. I krivo je mišljenje koje je danas ušlo i u teologiju pa i u naviještanje vjere, koje kaže: Vjerovati ne znači poznavati istine vjere i pridržavati ih se, nego vjerovati znači u praktičnom životu očitovati vjeru, svjedočiti je. Naravno da vjeru treba praktično živjeti i svjedočiti, ali vjeru treba i poznavati, ono što Crkva vjeruje i što je formulirano dogmama. I jedno i drugo je važno, povezano, nerazdvojno. Ako ja ne vjerujem primjerice u vječni život, ja ne vidim kako onda moj zemaljski život može biti oblikovan u svjetlu vjere, koja je bitno eshatološka. Ili ako ne vjerujem u sud nakon smrti, onda sam postajem svoj sudac, odnosno sudac drugih. S druge strane, živimo u vremenu gdje se ne voli dogmatizam, to jest slijepo pridržavanje pravila, propisa, pa i istina. To se smatra krutim i teškim, a današnji čovjek hoće sam određivati subjektivno što hoće a što neće. I onda imamo relativizam koji rastače sve čvrsto i istinito i kaže sve je relativno, odnosno ništa nije sigurno i istinito sto posto. Tako primjerice Isus nije jedini Spasitelj, nego ima i drugih. Jedincatost Isusa Krista tvrditi i zastupati znači biti dogmatičan, krut, isključiv, onda si odmah obilježen kao neprimjeren vremenu koje odbacuje takve isključive tvrdnje. U svakom slučaju, ne treba biti kruti i zadrti vjernik, u smislu da ne mogu podnijeti ništa što se protivi mojim dogmama i mojoj vjeri, ali ne smijemo ići ni u drugu krajnost pa odbaciti dogmu i istinu vjere, nego je ponizno prihvaćati u Duhu Svetom, u duhu Crkve, i truditi se živjeti je u svakodnevnom životu.

Sukob vjere i života stalno je prisutan. Uvijek kada ja hoću nešto što Bog neće. To je sukob. Ne mogu prihvatiti primjerice Boga, čiji god on bio, koji bi htio nasilje. Danas vidimo kako se nasiljem, terorom, u ime vjere, u ime Boga, čine strašne stvari. To je demonska slika Boga. To je demonska vjera. U sukobu sam sa stvarnom vjerom uvijek kada riječju ili djelom, ili odnosom, živim nešto što vjera ne zagovara, odnosno što joj je dijametralno oprečno. Onda se postavlja pitanje: je li to evanđeoska vjera, Isusova vjera, ili neka moja osobna, subjektivna vjera, koju sam sâm sebi skrojio, možda kao neki svoj stil života. Ne može se istinski vjerovati u tvrdim stavovima koji su moje isključivo vlasništvo da tako kažem pa ni Bog ne smije u njih zadirati. Vjere nema u tvrdoći srca, nego u mekoći, u poniznom prihvaćanju pouke Duha Svetoga. Ja mislim da mnogi od nas ne dopuštaju Duhu Svetom da nam on rasvjetljuje vjeru, a time i život. Tako mi onda upadamo u sukobe sa samima sobom, a time i s drugima. Gdje nema jasnoće u mom odnosu s Bogom, tu nastaje sljepilo i u našim ljudskim odnosima, a prije svega čovjek obmanjuje sama sebe. Vjeru stalno treba preispitivati, budno, kritički, iskreno. Isus kaže: „Kada Sin Čovječji dođe hoće li naći vjere na zemlji?“

Sve je teže naći nekoga tko ima vremena, tko zna saslušati

Prije tri godina objavio si knjigu Samoća vjere. Za tu su knjigu neki napisali da si u njoj pokušao unijeti jasnoću u stvarnost vjere temeljeći je na promišljanjima značajnih teologa i filozofa, polazeći od samoće kao prostora Boga i čovjeka. Kakva je jasnoća potrebna stvarnosti vjere? Kako nam u tome mogu pomoći značajni filozofi i teolozi? O kakvoj samoći je riječ? Nije li samoća nešto što svi izbjegavamo?
Samoću doista izbjegavamo jer je najteže biti sam sa sobom, podnijeti sebe. Tišinu. Živimo u svijetu buke, pa onda radije buka, masa ljudi, nekako se osjećamo zaštićenije. No, činjenica je da samoća nije isto što i osamljenost. Osamljenost je teška, nepodnošljiva, kad je čovjek odvojen od drugih, prepušten sam sebi. Nema odnosa, komunikacije. Samoća je nešto drugo. Ona nam je potrebna. To je dragocjeno vrijeme bivanja sa sobom i s Bogom. To je samoća sabranosti koja je važna za čovjeka kao što je šutnja važna za glazbu. Takva je samoća punina u kojoj čovjek otkriva da nije sam, u kojoj može zazvati vječno Ti, osobnoga Boga. U tom smislu činjenica je da čovjek u konačnici sâm živi, sâm umire. Sâm odlučuje. Sâm oblikuje svoj život. Drugi može pripomoći, ali u bitnomu sam ja onaj koji je stalno suočen sâm sa sobom i svojim Bogom. Tako je svatko sâm. To je ta samost, ta samoća koja nam je dana da bismo sebe izgrađivali, na neki način ispunjali, pa onda išli k drugima. Ako smo stalno s drugima, a nikada sami sa sobom, ispraznimo se, postanemo površni i rastrgani, i onda život postane jednoličan i nepodnošljiv.

Tvoja kolumna u Svjetlu riječi, u broju koji je upravo u prodaji zove se Slušanje. Mislim da je to naslov koji si sam odredio. Tvrdiš da je slušanje sastavni, bitni dio života. U jednom predavanju iz 2012. upitao si se: zašto uopće slušati i koga? O kakvom slušanju se ovdje radi? Što, koga, zašto i kako bi trebalo slušati?
Pitanje nabacuje važan životni problem. Riječ je o nerazmjeru govorenja i slušanja. Naime, puno govorimo, ali manje slušamo. Često razgovaramo tako da i ne slušamo sugovornika, baveći se unaprijed smišljanjem replike ili polemike, kako bismo pobijedili u raspravi ili nametnuli svoje mišljenje. Svijet je prepun praznih i banalnih riječi. Danas se govori o pastoralu slušanja. Čovjek se susreće s mnoštvom problema i ne zna kako ih riješiti. Sve je teže naći nekoga tko ima vremena, tko zna saslušati. Čovjek ima veliku potrebu izreći se, iskazati se, iznijeti dušu. Svi mi, pa i mi svećenici, sve manje imamo vremena za čovjeka, za saslušati, za savjet, za molitvu. Za ono što nam je glavni zadatak. U tom smislu treba najprije znati osluhnuti Božju riječ, naputak Duha, a onda znati čuti glas čovjeka, znati osluhnuti njegovu riječ, dati joj prostor da iziđe i nađe spremno uho za slušanje.

Psihijatar molitvom naučio slušati ženu

U tekstu naše revije iznio si slučaj ženevskog psihijatra kojemu je dugo vremena trebalo da nauči slušati svoju ženu. Što je on to uradio?
On je jednostavno prestao ignorirati svoju ženu, jer je nikada pravo nije slušao. Bavio se svojim mislima, svojim poslom, znanošću. S pola uha je slušao. A onda je otkrio dimenziju molitve, sabiranja, osluškivanja što to Bog hoće reći. To nije lako postići, ali kada uđemo u tu dimenziju, sve se otvara. Tako onda zadobivamo sluh za slušanje koje nije površno i nezainteresirano, nego je dubinsko, plodno. Na neki način on se spustio sa svoje visine, onom običnom, životnom, izišao iz okvira neke umišljene znanstvene veličine. Imamo situaciju da i mi svećenici puno govorimo, propovijedamo, držimo predavanja i naviknuti smo da nas se sluša. To je u redu. Ali, problem je kada mi ne slušamo ili ne želimo čuti sebe, odnosno kritiku. Činjenica je da ništa ljude nije toliko istjeralo iz crkve kao loše propovijedi, banalne, otrcane fraze koje su prazne i beživotne. Treba povesti računa o tom da postoji i tiraniziranje slušateljstva, pa onda vidjeti kakva je riječ koju izgovaram.

U kolumni za siječanj koja ima neobičan naslov Očaj kao sluga nade, napisao si da čovjekov život nikada nije bio kao danas siromašniji smislom i značenjem. Hoćeš li nam pojasniti na što si točno mislio?
Teško je naći smisao životu koji je na primjer opterećen brigom za preživljavanje. Bez posla, bez novca, bez onoga osnovnoga za normalan život. A to je danas naša situacija u ovoj zemlji. Imamo sve ogorčenije ljude, beznađe je teška móra. Imamo sve nepravednije odnose na radnom mjestu, poniženja, itd. Čovjek mora biti uistinu jak da bi sve to podnio. A svi smo zapravo slabi. Čini mi se da ljudi danas postavljaju velika pitanja: koje je značenje života, politike, društva, Crkve, kada ne uspijevaju dati odgovore primjerene čovjeku. Kakvo je moje značenje kao čovjeka za tebe koji si političar, svećenik, poslodavac? Imam li ja uopće značenja u tvojim očima? To je za sve nas važno da vidimo koliko doprinosimo kvaliteti ljudskog života gledajući u cjelini. Ne možemo samo govoriti o vjeri, o Bogu, a ne činiti ništa osobno na općem planu. Bog hoće da svakom čovjeku bude dobro, da ima ono osnovno, da njegov život bude ispunjen. Bog neće sebične i koristoljubive političare ili ljude Crkve.

Pogledati u lice vlastitom očaju

Zbog čega je današnji čovjek upao u očaj? Kako iz tog očaja do nade? Kakva je to nada koja se čovjeku nudi?
Očaj je prisutan kada ne nalazimo puta, rješenja, mogućnosti da postane bolje i da osjetimo život kojima ima smisla i perspektivu. Očaj je izgubljenost u labirintu, u bespuću. Lažni optimizam je potpuno neumjestan. Bit će bolje, tako govorimo, ali na temelju čega? Što daje izgled da će biti bolje? To nalikuje predizbornim sloganima iza kojih ništa ne stoji. Nada se pojavljuje u trenutku kada se počnemo mijenjati, kada počnemo drukčije postavljati stvari, kada se otvorimo onom što promiče život i njegovu vrijednost. Nada dolazi kada primjerice počnemo živjeti riječi: Što ne želiš da se tebi čini, ne čini ni ti drugomu. Ili obrnuto. Tada se pojavljuje nada da ljudski odnosi mogu biti dobri i pravedni, da čovjek čovjeku ne mora biti vuk. Zato je u konačnici nada u Bogu jer u času kada počnemo živjeti od njega i po njemu, nada postaje stvarnost.

Kako pogledati u lice vlastitom očaju? Kako se to dogodilo u Bernanosovu romanu kojeg spominješ? Kako je to grofica Chantal župniku ispovjedila svoj očaj?
Tako što je prestala lagati samu sebe. Imala je sve, komfor, novac, život za koji nije morala brinuti da će joj nešto uskratiti. Ali je, tako živeći, izgubila dušu. Postala je tvrda i sebična, podcjenjivala je druge, gledala ih s visoka. Ali, život joj je postao strahovito prazan. Zaplela se u mrežu očaja, jer je tražila izlaz na pogrješnu mjestu. Uvijek iznova samo svijet, samo ono što svijet daje. Vjera je bila puka formalnost, običaj, tradicija. U času kada uviđa obmanu, ona može ispovjediti očaj, koji nije nikada htjela priznati. Živjela je s njime, ali ga nije htjela priznati. Tek kada čovjek prizna, kad dođe do ruba i kaže ja sam ne mogu dalje, može doći do skoka u nadu, odnosno vjeru.

Strpljivo kovati samog sebe

U božićnom broju si napisao da kraljevstvo Božje počiva ne na sili i strahu, nego na poniznosti i ljubavi. Ključ tog kraljevstva treba kovati polako, a taj ključ smo mi sami. Lijepa slika. A kako kovati samog sebe?
Kovati samog sebe se može samo polako i strpljivo. Treba dugo vremena, znam to po sebi, da čovjek uvidi svoja kriva mišljenja, stavove i postupke. Svi mi volimo živjeti u iluziji da smo bolji nego što jesmo. Da se drugi treba više mijenjati nego ja. Ili kažemo: drugi su gori od mene. Ja sam još dobar. Svima nama treba više iskrenosti prema sebi i dublje poniranje u vlastitu nutrinu. Moramo slomiti svoj ponos i svoju oholost. Dok se to ne dogodi, ništa se drugo neće dogoditi. Odnosno, Bog nas neće na silu kovati, nego onda kada se mi pustimo. Bog je lončar, ali mu treba podatna meka, glina. Mekoća, poniznost, iskrenost najviše je što čovjek može dati. I samo je to potrebno. Sve drugo će Bog učiniti.
Share:

Business

Popular Posts

© GORANCI.BLOGSPOT.BA Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!
@ 2018 - GORANCI.BLOGSPOT.BA
Sva prava pridržana