Grob dviju sestara na Vranjiću pod Čabuljom
Nije samo osmanski teror otežavao život puka ovoga kraja, bile su tu i razne bolesti, od kojih je kuga uzimala najveći danak. Pod Vranjićem postoje grobovi dviju sestara Marić koje su umrle od kuge, a koje su mještani uredili te i danas dolaze da se pomole i zavjetuju. Prema legendi (s koljena na koljeno) može se zaključiti da su ovi gropčići nastali u razdoblju od 1813. do 1817. godine.
U Gorancima nije bilo nikoga tko nije čuo za priču o gropčićima na Vranjiću u Marića Dragi. Gropčići su skrenuli pozornost na sebe još u 19. st. zbog čestih odlazaka djevojaka i žena na grobove u Marića Dragu, na grobove Marića djevojčica. Bilo je negativnih komentara i pozitivnih priča sve dok ove krajeve nije napala jedna od posljednjih epidemija kuge, 1845. godine, u rujnu i listopadu. Tada su na oblizavanje na golim koljenima išli i skeptici i oni koji su bili uvjereni u korisnost molitve u ovoj dubokoj potočini, gdje se sastaju vododerina s Maloga Vranjića i povodanj iz smjera Velikog Vranjića.
Udubljeni kanalići oko gropčića svjedoče o čestim posjetima grobovima, napravljeni opancima i golim koljenima. Mnoge priče ovdašnjih žena potvrđuju uslišanost molitve, a kao dokaz navode činjenicu o vrlo malom broju žrtava ove opake bolesti, koja u spomenute jesenje mjesece, nije sijala masovnu smrt, već samo nekoliko žrtava u Gorancima. Gropčići su nastali u pretposljednjem naletu epidemije kuge, pune četiri godine ova jezovita pošast je harala, te je ubijala cijele obitelji, čak po dva naraštaja ukućana iz iste kuće. Gropčići su vječno počivalište tijela dviju sestara iz obitelji Marić.
Jedna od tih cura je ugledala po sebi očit znak ove bolesti te je otišla daleko od stada ovaca, koje su one čuvale i sakrila se u dno jaruge, daleko od polja i naselja. Kada ju je mlađa sestra, uz pomoć drugih čobana pronašla, ova joj nije dala dugo vremena prići blizu sebe, bacajući prema njoj kamenje i zaklinjući je da ide sama ovcama, govoreći da je više nikada neće češljati, da nikada više neće zajedno zapjevati, niti skupa ići u kapelicu. Mlađa sestra se nije udaljavala, nego se pod okriljem mraka prikrala i uz beznadan plač zagrlila sestru.
Nađene su zagrljene, a krunica koju je jedna od njih imala kod sebe, bila je zamotana jednoj oko
desne, a drugoj oko lijeve ruke. Nisu im kopali dubok grob, nego su više nabacivali zemlju, te je od toga postalo uzvišenje, kojega ni jaruga ni česti pobješnjeli povodnji nisu nimalo odronili. Njihovi gropčići su vjerski čašćeni nedugo iza tragične smrti, što se zadržalo i do danas. Legenda kaže da više od desetak godina nije nimalo istrunula drvena dugačka motka kojom su čobani vukli sestre u grob. Tako položena po gropčićima motka bi zacijelo još dugo bila tu, ali je sklonjena jer je smetala oblizavanju.
Umjesto zaključka
Osmanlijskim osvajanjem Bosne, a kasnije i Hercegovine, dolazi do progona i zatiranja kršćanskih vrijednosti. Dotadašnje crkve i kapelice su porušene, a biti kršćanin u tom vremenu je bilo teško. Osim terora narod je trpio glad i kugu koji su odnosili mnoge živote.
Fratri koji su nastojali sačuvati vjeru i koji su okupljali narod, bili su proganjani i ubijani. Sasječen je svaki kršćanin koji je prema turskom shvaćanju pokazao imalo nepoštovanja. Zbog takva jednog „nepoštivanja“ sasječen je i Rajič po kojemu groblje nosi ime, a predaja koju je fra Petar Bakula zabilježio, a govori o djevojci u sarkofagu, upućuje na to da je na području Goranaca mnogo prije Turaka bilo civilizacije i da su seljani živjeli kršćanske vrijednosti.
Tek slabljenjem Osmanskog Carstva dolazi do određenih promjena te se u Hercegovini počinje slobodnije propovijedati vjera. Dozvole za građenje crkava izazivale su u narodu veliko oduševljenje
i radost što poslije skoro 400 godina terora i progona mogu izgraditi mjesto za molitvu.
Ivica Skoko
Nema komentara:
Objavi komentar