Ne brojim više polaske u ovu planinsku "niđevinu", nije mi više ni važno, važno je samo da me oduševljava ova studen koja će tijekom dana popustiti pod čistim suncem i da je to jedan posve drugi svijet od onoga kojeg ujutro rado napuštam, gradske strke u kojoj su ljudi gotovo cijeli protekli mjesec bacali petarde po ulicama i prestravljivali psiće, kupovali kao da će opet rat.
Televizijske slike gradova koji se guše pod gunjevima magle upućuju me na privilegiju života u Hercegovini i nije mi jasno zašto ova kraška bajka nikoga ne zanima. Šudur je iznimka.
Marka Vrljića zamijenili smo Draganom Vidovićem, i evo nas već na tom grbavom putu koji se neprimjetno ali stalno uspinje i postaje sve neugodniji. Šudur me upozorava da smo stigli u područje Pometa, nevelikog brda znakovita imena o koje se odbija sunce, a desno se uzdiže Tisova glava. Ova udolina nekako je grbava, s naslagama stijenja kao donesenima, i kolikogod sada pitomo izgleda, pitanje je dana kada će ju zatrpati golemi snijeg, jer bez mećave koja je tom području i dala ime, nikada ni jedna zima nije prošla.
Veliki snjegovi
Znanost kaže da se snjegovi ovdje tako veliki jer se baš tu sudaraju dvije klime, topla s hladnom. Čabulja je već podobro iza nas i već se sluti plavetnilo Čvrsnice, te ne znam je li ovdje završavaju obronci Čabulje ili pak počinju one nad kojima se uzdiže Čvrsnica. Nije ni važno, svejedno mi je, ali mi se čini da je ovaj prostor još dio prvospomenute. Prostor je kombinacija rupčastih dolaca i sve gušćih šuma razbacanih pod grebenima, pa ga je zato narod i uvijek zvao Gozd, na što upućuje i prost natpis na kamenu, jer osim eventualno takvih, nikakvih drugih oznaka ni nema, jedino planinari svoje markacije ostavljaju posvuda i paze da oni manje vični planini, ne zalutaju, pa posvuda ostavljaju svoje znakove i najvažnije obavijesti, od kojih je jedan putokaz utisnut u krošnju jele i upućuje na put prema vrhu Čabulje s ove strane.
Gozd je kolokvijalno starinsko ime za šumu, u Dalmaciji to je gvozd, i, sudeći prema Šudurovim tvrdnjama, nadalje se smjenjuju g(v)ozdovi, od ovoga koji je najveći, pa do G(v)ozdića i na koncu do Rakitskog Gvozda, a taj je na samom kraju ovoga puta kojim su se šunjali i "turci i hajduci" i kojega su Austrougari odabrali za kraćenicu između južnih krajeva i luka, te duvanjskih i livanjskih polja. I ovaj lokalitet, surov jeste ali kako nije pod snijegom i ne čini se da je odveć takav, bilježi rekordne snježne slojeve u našoj zemlji, a pred nekoliko godina tu je izmjerena debljina snijega od preko dva i pol metra, i taj prostor omeđen je ovim brdima između kojih su se natiskali doci i ne baš guste kolonije bukove šume i crnogorice. Tu vjetar uvijek propuhuje, taj prostor kao da lovi svako pomicanje zraka između Čabulje i Čvrsnice.
"Ima vamo na Jadiču (Ime sve govori, op. a.) jedna vikenda!", navraća me Šudur na jedan od putova što se gube u podnožjima, a "vikenda" je njegova verzija vikendice, te se doista iznenadih kad nam se ukaza lijepa mala kućica, sama do svemira i ovaj je zajeba sve vikendaše koje sam do sada vidio, do ovoga ne može doći nitko tko nije dobro siguran da je pronašao pravi put. Šudur je zaboravio kako se zove njezin vlasnik, ali je siguran da je "doktur zubar, iz Sarajeva, oženio se od Širokog Briga i ovo mu je punčeva ćaćevina pa mu punac, krs mu ćaćin, zaboravijo sam kako no mu bi ime, ovdin drži puno 'čela." No, doznajem da je drvo koje nikada ovuda ne vidjeh, zapravo jedino stablo jasike na cijelom kraju, "a kako je tute niklo, ne znam!".
Drvo je doista lijepo i vidi se da svojom bjelinom, ma kao da svijetli, pripada nekom drugom a nikako ovom surovom području. Šudur će nas dalje povesti nekim desnim skretanjem, tu je djelomično boravio dok je bio mali, tu su njegovi imali dolac, Dolčić ljudi zovu to mjesto, nekada se zvao Pavlov dolac, to je bilo davno, jako davno, a stari vodič pokazuje mi rukom na vrhove Kuka i Ravne Bandurice te najniže Zanoge; nisu visoki, ali: "Eno, odanlen, kad zapada velik snig, vamo na dolac krenu lavine. Sićam se kad je lavina odnila kuću, i to bi bio stra' božiji, samo čuješ tutanj s brda i odma biž!" To se uklapa u priču o visokim snjegovima ovdje, no, zaintrigiralo me to spominjanje Pavlova imena. "Je l' to bio onaj Pavle što se po njemu zove Pavlova Jela?" "Jes, da po kojem će drugom?!"
Priču o Pavlu djelomice sam spominjao kada sam se provlačio kanjonom Borak kroz koji se provlače putovi sve do ovamo i tanke niti vode od kojih nastaje rijeka Lištica, i film mi se brzo odvrti. To je to, i sve se baš ovdje dogodilo... Ta predaja s konca sedamnaestog stoljeća, kada su se Osmanlije ovom kraju morale malo više posvetiti i kada su nakon kandijskog rata ove granice carstva prema zapadu bile dosta nesigurne i amo su zalazili uskoci i mletački plaćenici, stalno držeći Turke na oprezu, na jade je udarao Mujaga Aršinović, zapovjednik stražarnice u spomenutom Borku, a kako su upadi bili česti i kako se s velikom družinom ovdje često pojavljivao i sam Stojan Janković, više u vojnom nego li u pljačkaškom pohodu i za račun mletačkih vlasti, turske su vlasti dale izgraditi još stražarnica sa stalnom oružanom posadom, te je i u Bogodolu bila jedna, a patrole su prolazile evo baš ovuda, jer se i odavde a i sa sjeverozapada, od Rakitskog Gvozda, moglo doći do u Borak, kojega je Mujaga već bio gubio, a on njikako nije podnosio gubitak ni poniženja nadređenih u Mostaru, te je ovuda stalno kružio. Katkada mu se činilo da ne ratuje s "insanima nego sa šejtanima", jer ih nikada ne bi na putu sreo, pojavljivali su se iz gustih šuma uvijek na mjestu na kojemu on ni njegov brat Nuhan tada ne bi bili i pljačkali i palili.
U to vrijeme Janković je s uskocima intenzivirao pritiske, pa je Mujaga tražio dopuštenje da za zapovjednika u ovom području postavi kršćanina Pavla Žderića, iz zaselka Karanovac, kako se baš ovo danas avetinjski pusto mjesto s nešto preostalih temelja u tragovina i pod lavinama tada zvalo a više se nikada pod tim imenom ne spominje, jer ga, uostalom više niti nema. Još je u službu primio i nekolicinu drugih ovdašnjih kršćana, dajući im carsku službu, plaću i oružje, ne jer oni su vični ovom terenu a i sami su često pljačkani od uskoka i hajduka. Zalud ga je Nuhan uvjeravao da kaurima ne vjeruje i da će mu kad tad naivnost doći glave. Tako nekako je i bilo. Kad dođe Bajram, ode Mujaga obaviti vjerničke dužnosti, a u stražarnici su ostali kršćani i tek poneki musliman od Drežnice, i u nju upadoše Janković i družina, te nju lako zaposjedoše, lako jer je Pavle bio u dosluhu s njim i odmah mu je predao ljude i barutanu. Jedan se izvukao, "prisjeo" Mujagi praznovanje te je ovaj sve na noge podigao, Pavla, evo, tu negdje, na dvije vite jele raspeo, dvije jele i tri konopa, o čemu je Ćišić davno zapisao pjesmu iz predaje "Dva jelića i tri konopića/ Na razmeđu cara i ćesara/ Pa nek priča i nek pripovjeda/ Čime ga je Bosna darivala."
Pavlovo tijelo su raščerečili, na trećem je konopu ostala visjeti njegova glava i ovo područje otad se zove Pavlova jela. Svi Žderići nestali su iz ove pustare, a za prezime im se i danas gdjegod čuje po Dalmaciji i Slavoniji. Ljut i odvažan, Mujaga će u boju u Duvanjskom polju ipak doći Jankoviću glave, a njemu pak nedugo potom, jedan smlaćo, nevažan i neprimjetan usamljenik, Ivan Mikulić, koji će mu prodati priču kako je ubio nekog važnog u Mlecima pa se eto amo sklonio. Pomagao je Mujagi oko konja i on će ga vremenom uzeti za seiza, no Ivan je imao plan i strpljivo čekao priliku koja će uslijediti jedne zgode, kad su Mujagu baš ovdje čekali njegovi askeri a on jahao s vjernim mu Ivanom kroz klance od Borka, a dojahao konj s njegovim bezglavim tijelom, a njegova glava već bila na putu za Ravne kotare, gdje je slavljeno smaknuće Stojanova ubojice i uskočko Ivanovo ime.
Jedan dio puta, koji se uopće ne spušta ispod tisuću i dvjesto do tisuću i pol metara nadmorske visine, dok se zapadni grebeni uzdižu i dodatnih par stotina metara. Dođošmo do područja koje narod zove Kilava bukva. Nije problem odgonetnuti zašto baš takvo ime, jer se pokraj puta ukazuju stara stabla bukve, koja gotovo kao nakaze strše nad područjem koje je već pokrio snijeg. Kao da su ta debla nekon bolešću napuhana, pa se onda sprijeda rasprsnula, i ponad njih ne izvijaju se krošnje, nego tek poneka grana, također kržljava. Te kilave bukve jedini su spas zečevima ovdje, jer kada snijeg napada, to je jedino mjesto gdje su sigurni i u utorbama prastarih bukava lakše će preživjeti lisice i vukove, ljude i glad, jer u toj truleži uvijek nešto mogu i prigristi. Zapravo, toponim je mogao dobiti ime po bilo kojoj od ovih brojnih gorskih stabala, no ipak je dobio po jednom, kojega nema već četrdesetak godina, a nalazilo se tu usput. Pod njim se uvijek odmaralo. Pričao mi je Grgo Mikulić, a njemu opet neki stari ljudi iz širokobriješkog sela Crnač, da se pod tom bukvom odmaralo otkako je "svita i vika", jer je imala golemu krošnju i ljeti osiguravala debeli hlad a zimi štitila od mećave. No, ljudi bi uvijek po njoj sjekirama "diljali", ili odsijecali komadiće za vatru ili obilježavali dokud joj se popeo najveći snijeg. Tako je ta kilava bukva dugo godina bila zapis o visini snijega, a da ljudi nisu ni znali da se to negdje u pismenom svijetu i inače mjeri, i bila je sva kvrgava i jadna, te je zato i prozvana - kilava. Iz njezinog je panja izrasla nova bukva, zdrava i jaka, i nema ju se razloga zvati kilavom, ali ime tog kratkog pojasa puta zauvijek će ostati.
Nova i "kilava"
Baš od njega odvaja se put prema Čabulji i ucrtan je u svim planinarskim transferzalama. Prema drugoj verziji, ispričanoj mi na Gorancima, pred pol stoljeća bukvu je posjekao drvokradica, u neznanju, ubivši tako dio ovdašnje povijesti, jer činilo mu se da, ako ga šumar i uhvati, moći će se pravdati time da mu nije jasno zašto država štiti tako jadno drvo. Danas, u blizini puta raste visoko bukovo stablo, s istaknutom nacionalnom ornamentikom i uređenim odmorištem pod njim; očito se nastoji sugerirati da bi to trebala biti "nova" kilava bukva, ali oni koji znaju priču ne nasjedaju na to.
Iz misli me prenu pogled na prve deblje snježne krpe, i postaje sve bjelje i hladnije i terenac sve nesigurniji na uskim prijevojima uzdignutih ponad neimalo bezazlenih provalija iz koje strše bukve. Ugledah i lokvu, prvu nakon puno, puno kilometara. Ograđena je, više sliči bunaru nego li lokvi i danas je vjerojatno spasonosna ovdašnjoj divljači. Ako joj je išta spasonosno u ovom vremenu kada ju se ubija svakodnevno i kada se u lovu na zečeve koriste zaslijepljuća automobilska svjetla, dodatno ojačana, pa se zec ukoči i lovokradice ga kupe golim rukama. Zečjih tragova je posvuda. I snijega je sada posvud, nije debeo sloj, ali dovoljan za zimski ugođaj i nelagodu pri vožnji...
Dragan Marijanović | Oslobođenje
Nema komentara:
Objavi komentar