Dragan Marijanović: Vukovi i gromovi


Čabulja je u sastavu Parka prirode Blidinje. Jedna je od kćeri lanca visokih Dinarida. Tek kada se uspnete na neku njezinu dominantnu kotu, otvara se njezina ljepota, ali i sva čarolija geomorfološkog ambijenta kojim dominira i nekako se čini naslonjenom na Čvrsnicu, ponajprije Malu Čvrsnicu pod kojom se strmoglavljuje kanjon Drežanjke. Promatrajući s područja Vanjače na koju sam se dovukao sa svojim starcima, Markom i Šudurom, čini mi se da je ova pozicija paralelna Donjoj Drežnici. Mjesto s kojeg se okrećem i lovim rijetke prizore baš se prigodno zove: Pogledača.

Iznad nje propinje se Velika Vlajna, do njezina vrha od 1.780 metara oko sat je hoda. Šudur je bivao tamo. Krupna navala (1.619 m), Ošljar (1.682 m), Mala Vlajna (1.686 m) i Medvjed (1.679 m) drugi su njezini vrhovi koji se nude u prozirnosti ispod vedrog neba. Sjeverne gromade spuštaju se strmo, nekako presječeno, a druge se razvlače kosama i docima ili prema Rakitskom polju, dokud ću nastaviti put, a južnom se stranom Čabulja obroncima i dugim padinama razvlači prema Mostarskom blatu i dalje prema Širokom Brijegu. Ravan Blata u izmaglici nudi mi se kao na dlanu.

Izgleda kao prostran stol presvučen sivkastim stolnjakom u dnu kojega je zdjelica s vodom. Odovud promatrano, to jezero se čini tako malo. Vanjača je širok prostor iz kojega se razvlače uski putovi i staze prema svakom kutku planine, svaka kosa ima svoje ime, a njih je bezbroj. Čabulja mi se ne čini surovom, osobito stoga što nije pod snijegom. Starci se rijetko prisjećaju predbožićnih dana a da su ova Vanjača, Pogledača i svi vrhovi bila ovako dostupni.

Čivijin brat

"Pedeset šeste bilo je vako, koliko ja pamtim", Šudur će. "Jes, ja već bio radio u rudniku", potvrđuje Marko. "I Božić doša i proša, ni kap kiše ni paulja sniga nije pala. Sve do Kalandore (Blagdan koncem prvog tjedna u veljači, op. D. M.), mi tili prodat rudarske kapute, na Dan rudara slavilo se, naiša Cigo i reka nam: Božić vam je jesenji praznik. Vamo u planinu doša inžinjer iz Sarajeva, sarajevska firma upravljala je šumama - jel no bio Šipad -  i nastanio se on u planini, nikako sić, ma ja mu kažem siđi, bola, zatrpat će te snig. Ma kakav snig u Ercegovini, snig je u Bosni, niste vi vidili Bjelašnicu! Ma, nismo, ne kažem, ali vodin gadno zna zatrpat. Ovo je slučajnos', zapadaće on, ta neće gori ostat! Ma, jok, u vas je proliće, meni je ovdin dobro. I nastavili oni sić i vuć trupce, kad, jadna ti majka, o Kalandori udari! Di se ko zateka – tu je i osta. U noć i dan dva metra ga je palo. Ovi Bosanac jedva živu glavu izvuka. Zaša je toji snig duboko u proliće..." Ovu priču povezujem s već spominjanom velikom poplavom koja je poharala potplaninje i cijeli goranački kraj, u kasno proljeće te godine.

Starci dugo ovdje nisu bili, te zamjećuju mnoge promjene u planini, osobito travu "zeku" koja dominira posvuda. "Ovo je nikakva trava", kažu, "Belaj živi, živina bi je samo od muke jela, a naresla je otkao se vamo ne izgone stada. Nu je, bogare ti. Nu borova! Ni nji vodin nikad nije bilo!"

Doista, mnogobrojna crnogorična stabla šire se prostranim kosama, kao da su išetala iz kolonija mrke crnogorice uvučene u drage. Ovo je sve "izreslo" u zadnji' četeres godina, kažu moji vodiči. U dnu mojega pogleda izranja golema ovalna zaravan, prekrasna i divlja, s tragovima davne živosti ovdje, usred je mala kućica, posve stopljena sa sivilom kamena i da se iz nje nije izvijao stup dima, ne bih je ni primijetio. To je Keka, kažu oni. Tu skontam da je to Keka Krešić, s Planinice. Brat onog Čivije. Eto, taj zna čemu priroda služi! Stvorio si je minimalističke uvjete da maksimalno uživa u ovim prostranstvima. Marko mi pokazuje neveliku kosu na zapadu. Golet. Kamen na njezinu vrhu doima se samljeveno, pa mi se načas učinilo da je neka prapovijesna gradina. "Eno, unde je grom udaro čim se naoblači... Jes, jes, bir se (čim se, op. D. M.) ukaže oblak, matere bi nas zvale, bižte, dico, u kuću! Tukli su tu gromovi sve jedan za drugim, ne bi ji stiga ni izbrojat. Evo, svud okolo brda i niđe ne bi tuka grom, vego samo u ovo!" Tko će znati kakav je prirodni fenomen posrijedi. Možda željezna ruda, naivno promišljam, jer doista se čini čudnom ta pojava. Starci kažu i da bi gromovi, kada bi okrenuli na selo u planini, pogađali samo dvije zadnje kuće u nizu, pa bi njihovi ukućani odmah bježali u kuće sprijeda.

Šudur me pričom uvlači u strahove svog djetinjstva provedenog ovuda. Na Čabulju se on penje s druge strane, stazom odmah iza Bogodola, te se ne može oteti emocijama nakon što ga pola života ovdje nije bilo. "Ovud su 'arali vukovi. Eno, eno, unde, ja sam odavde di sad stojimo, jednom izbroja ćetrnes vukova. Stoje i gledaju u konje. Osim ovcu, najviše su volili napas konje radi ždrebadi. Unda bi se podigli lovci. Vukovi su dolazili s istoka, iz Čvrsnice i preko Rujišta...

Preplivali bi Neretvu i vamo dolazili klat. Svi smo morali ić u 'ajku. Skupi se silan narod, i ja bi iša.

Graninu ili kolac u ruke i galami. A lovci bi čekali iznad Drežnice. Znali su ji dobro pobit'. A, jopet, nisam, nikad čuo da su digod vuci napali čovika. U onom ratu, tako su pričali oni što bi to gledali, vukovi bi kružili oko nekog poginulog u šumi, a nikada ne bi dirali u nj. Nalazili su ljudi tragove pokraj mrtvaca u snigu, a đavlija lisica, eto tako su zborili, znala bi s mrtva čovika mrvu kože oderat, od prsa." Fuj! Brrr.

Odlazimo do Kondžuše, hoće mi nešto pokazati. Lijepa staza između starih bukovih stabala vodi do ondje. Livada je to podno strme padine. Omeđena kamenom. Usred nje golema lokva. Iznenađen sam koliko je velika, a oni koliko je mala! "Ovo je bila najveća lokva, možda i u ciloj Ercegovini.

Dok su stada brijala travu, vodin se spušćala sva voda." A sada je sve zaraslo, pa je i vode manje.

Ledina je ograđena kamenom, vjerojatno je njezin vlasnik htio spriječiti da se u vremenu bujica naplavine s planine spuštaju dovde. Marko se sjeća da se kao dječak tu kupao i da je ondje gdje je sada suhizid, dubina vode bila i do tri metra! Sudeći po ovalnom obliku ledine, mislim da je to bilo pravo jezero od oko petsto metara četvornih. Moćno. Nailaze i troje mladih ljudi, planinara, Ermin Koso, Tanja Marijanović i Žana Marijanović. Članovi su HPD Prenj 1933. te ujedno i članovi Hercegovačke gorske službe spašavanja iz Mostara. Već tri sata su u laganom hodu. Uživaju u lijepom vremenu i fotografiranju. Prepoznaju Šudura, njega svi znaju. Okrenuli su k Velikoj Vlajni i otud mi istu večer poslali prekrasnu fotografiju.

Mi smo pak okrenuli nekom stazom, opet prema nekom docu i davno umrlom stočarskom naselju.

Tu nailazimo na bolne tragove Drugog svjetskog rata, na što nas podsjeća spomen-ploča, premda se starci, osobito Šudur, prisjećaju tog događaja, opisanog bijelim slovima u crnom mramoru. Četnici su te godine poharali širi kraj, svuda ostavili rukopis u krvi. Ovo troje ljudi iz Goranaca, Bogodola i širokobriješkog sela Provo, ubijeni su petoga dana listopada 1942., samo nekoliko metara od mjesta gdje je danas križ i spomen na taj zločin. Bili su stočari. Sad dobar dio Srbije tvrdi da su četnici bili antifašisti. Po Hercegovini je posvuda rezultata njihova "antifašizma", samo što to nitko ne dolazi vidjeti. Kako se malo tko, istinabog, ni ovdje puno ne osvrće na srpske žrtve u tom ratu. Znam da ću na slične grobove nailaziti posvud kuda prođem, kao i do sad.

Ballianov tekst

Napuštam ovu planinu ugrijan njezinom ljepotom. Rakiju i pive nismo ni dotakli. Ništa te tako ne može omamiti kao miris prirode. Premda mnogi upozoravaju da se to treba čuvati i sačuvati. U reportaži "Hercegovački Kolorado kanjon", u kojoj se osvrće na sve aspekte ovog područja (Svijetlo riječi, travanj 2015.), autor Dalibor Ballian vrlo upućeno piše o stanju stvari ovdje. Nije tituliran, premda mi se čini da se radi o znanstveniku. Tvrdi da veliku prijetnju očuvanju izvornih vrednota Čabulje predstavljaju šumski požari, jasno, ali i "nekontrolirano skupljanje ljekovitog bilja, prije svega lincure (srčanika), nezakonite sječe i moguća neplanska izgradnja.(...) Budući da je Čabulja nekada bila veoma atraktivna kao pasište za ovce i krave, na njoj se mogu naći brojni ostatci ljudskih nastambi. To su bile sezonske i stalne stočarske kolibe pokrivene slamom, ali su sad ruševine. Tu su također i veliki bunari za napajanje stoke, u ruševnom stanju, duž makadamskog puta koji je izgrađen za vrijeme Austro-Ugarske, duž starog karavanskog puta koji je povezivao Mostar i Livno.

Čabulja zauzima središnje mjesto u hercegovačkim planinama i predstavlja iznimno kraško područje. Zbog geološkog sastava ovo područje na većim nadmorskim visinama ima izražen krški karakter s brojnim morfološkim oblicima, kao što su duboke vrtače i bezdani (ponori), škrape, te strmi odsjeci grebena s brojnim točilima i siparima (plazevima) na kojima je razvijeno osebujno cvijeće i raslinje. Zahvaljujući ujednačenom sastavu tla i drugim čimbenicima, na Čabulji je razvijeno nekoliko tipova zemljišta. U prvom redu tu su organogene crnice, potom posmeđene crnice, posmeđena rendzina i smeđe vapneno zemljište, dok oko Rakitskog polja nalazimo i crvenice, kao i kiselo smeđe zemljište. Zahvaljujući zemljopisnom položaju, planina Čabulja je pod utjecajem mediteranske klime jer dolinom Neretve i desnih pritoka prodire topla mediteranska klima. Na to nam ukazuju brojne mediteranske biljne vrste koje nalazimo na nižim nadmorskim visinama, kao što su: kadulja ili žalfija, šmrika, primorska smrdljika, primorska bresina, oštrolisna šparoga i dr. S druge strane, viši predjeli imaju oštrije klimatske prilike s obiljem snježnih oborina, gdje se snijeg zadržava do lipnja, a ponekad dosegne i do 2,5 metara visine (veljača 2012). Kako na Čabulji imamo sukobljavanje hladne kontinentalne i tople sredozemne klime, to se javljaju i snažni vjetrovi koji ostavljaju traga na visokoplaninskom drvenastom raslinju. Zahvaljujući zemljopisnom položaju Čabulje i veoma složenoj klimi, na ovoj planini imamo razvijen veliki broj šumskih i nešumskih biljnih zajednica. Te zajednice se na Čabulji, gledajući je okomito, nadovezuju i smjenjuju. Tako se spominje da je na Čabulji i susjednim planinama zabilježeno oko 50 različitih šumskih i nešumskih biljnih zajednica. Zbog osobitosti u izgledu tla obrađen je cvjetni svijet Čabulje, što je dalo jako dobar uvid u njezino bogatstvo i raznolikost. Pored Rosnih poljana (1.420 m), obrađena su i druga mjesta: Police (1.377 m ), Runjeva kosa (1.490 m), Rakitski gvozd (1.624 m), Bosiljna (1.547 m), Pavlova jela i Bijele stijene (1.681 m), te dio grebena Rosne poljane s vrhovima Spasev kuk (1.489 m) i Čmorac (1.606 m). Tijekom provedenih istraživanja u širem području popisane su 383 vrste i niže sustavne kategorije, te ih je na Čabulji možda desetak manje.

(...)", piše autor, a ja dodajem ovu Šudurovu travu "zeku", jer je ona očito novost. Stručnjaci su kazali seljacima da ju je lako ukolibniti, da je dovoljno samo zaorati i da se ona više neće pojaviti.

A tko će danas planinu orati! Posljednji pasus iz Ballianova teksta, zapravo je i smjer kojim nastavljam...

Dragan Marijanović | Oslobođenje
Share:

Business

Popular Posts

Razmišljate o gradnji kuće, prostora ili o dizajnu interijera a nemate ideja !? Tu je 3D 2D Project