Rajiča groblje
Drugo veće groblje u Gorancima je Rajiča groblje. Taj naziv nosi iako se u njemu ukopavaju i ljudi s drugim prezimena. Ime je dobilo kako predaja kaže po Rajiču, neznana imena, kojega je Turčin posjekao mačem, a seljani ga zakopaše na mjestu gdje se danas nalazi groblje. Poslije su se tu počeli pokapati i drugi. Predaja kaže da je prvi Rajič koji se nastanio u Gorancima došao negdje iz okoline Stoca kao sluga i tu zasnovao obitelj.
U narodu Goranaca postoji usmena predaja o tome kako je Turčin posjekao Rajiča dok je ovaj radio u polju. Na Šipovači, preko puta Vučića gloga, šest žetelica je uz pjesmu želo ozimicu. Svaka od njih je žurila više nego da je sama na njivi, jer se tu dokazivala sposobnost, vještina i izdržljivost, grube ruke s otvrdlom kožom nisu ni primjećivale oštre osječke na vrhovima slamka. Ručice je vezao sredovječni muškarac malo poguren, a žito se slagalo u „desetke“ radi lakšeg brojanja i lakšeg dijeljenja s agom. Agi se davalo 1/3, 1/5 ili 1/10 što je zavisilo od razdoblja turske vladavine ili turskog zuluma. Odjednom je umuknula pjesma žetelica, prestao i žamor. „Eto subaše30“ reče jedna
žetelica „stanite mirno“! Stoje žetelice u stavu mirno osluškujući lupanje srca ispod košulje, što zbog umora što zbog straha od onog što bi im obijesni Turaci mogli napraviti. Ispred sebe gledaju, jer po turskom zakonu Vlah je morao mirno stajati, ispred sebe gledati, a nije bio dostojan prvi pozdraviti Turčina. Ponekad bi bilo toliko maltretiranja da bi posao ostao neodrađen, a često bi orači ili žetelice bile premlaćivani ni za što.
„Da smo ih spazile od Bilog Greba, sakrile bi se iza Kubatove kruške ili u ulicu, a sada je kasno“, misle one. „Samo da nam je znati koliko ih je u pratnji“, a ovako gledajući u strninu31 primjećuju samo konjska kopita. Ako Turčin primijeti da „preko oka“ bacamo pogled prema njima, mogli bi nas zavezati za konja i vući, ko lani Drežnjakušu po Jasenku. Subašini konji nikako da se primaknu. Nije žetelicama krivo što su mogle namiriti par desetaka ručica nego ih podilaze žmarci od nekakve jezive neizvjesnosti. Preporučuju one po krunicu ili nekoliko obilazaka na koljenima uz molitvu oko gropčića sestara u Marića Dragi samo da zlikovci prođu tih stotinjak metara mimo njih, da mogu nastaviti raditi. Ni trenutka nisu obratili pažnju na brata i rođaka vezača. On i dalje veže ručicu i kupi klas.
Jedan od pratnje upozori subašu, a on ljutito natjera konja preko ručica izvadi sablju i zamahnu, kao da želi tim zamahom sasjeći sve Vlahe odjednom. Rajič samo nasloni nekako mlitavo ruku na strninu i klonu na zemlju u zgurenom stavu, jer ionako je bio cijelim tijelom blizu strnine. Ni glasa nije pustio. Subaša se samo prigne s konja i obrisa sablju od sadivenu koku32, punu klasja i zrnja ozimce kao hrane Gorančaninu i subašinu konju. Rajič je bio rasječen tako jezovito da mu je glava i skoro pola tijela bilo odsječeno. Jedna žetelica je bolno vrisnula rekavši: „pa on je gluh“. Nitko ne zna iz kojih razloga, ali Rajič je pokopan tu u blizini, u „maloj udolini“, među nekropolama stećaka. Po njemu se kasnije nazvalo Rajičevo groblje jer se iza njegova pokopa tu počelo masovno pokapati. Groblje je dugo bilo neograđeno, a 1974. godine, kada su kopali rupu za električni stup u vrtu, južno od groblja, nađen je grob, jako skromno obrubljen kosturom. Budući da predaja kaže kako je pokopan u „maloj udolini“, moguće je da se radi o Rajičevu grobu.
Nema komentara:
Objavi komentar