fra Ivan Ivanda: Svakodnevica


Mi žudimo za velikim, a Bog hoće malenost. Htjeli bismo pobjeći iz svakodnevice, a Bog nas pohađa upravo u njoj. Prazna i siva svakodnevica uvijek je takva kada u njoj nema Boga.

U židovskoj tradiciji svakodnevicu se uspoređuje s "neplodnom ženom": uvijek ista jednoličnost koja se neprestano ponavlja, a ne vidimo plodova. Kao da cijeli dan ulijevamo vodu u posudu, a voda cijeli dan istječe iz nje. Uvijek isti posao, iste navike, isti prazan hod. Nije čudno da nam svakodnevicu obavija sivilo i dosada. Da se neka nepodnošljiva težina i zasićenost uvuku u nju. Otuda i težnja za raznolikoš­ću, za razbijanjem jednoličnosti.

Njemačka znanstvenica H. B. Gerl-Falkovitz pokušava naći odgovor na pitanje: kako umaći smrti uvijek istoga i neplodnoga, dati smisao vremenu koje neumoljivo curi, a iza sebe ne ostavlja nikakva vidljiva i smislena traga? Kaže da postoje mnoga pogrješna i jedno ispravno rješenje. Pogrješno je, primjerice, sve ravnodušno podnositi i poput Pepeljuge sjediti u pepelu svakodnevice, misleći da je sunčana strana života dana drugima, ali ne i meni. I pritom uživati u rezignaciji. Takvo prepuštanje može hraniti i stanovita religiozna predodžba o mirenju sa sudbinom, o podnošenju danoga. Sveto se može poimati kao nešto što opravdava našu nepomičnost, udobnije smještanje u pepelu. Lažna ili umišljena poniznost kaže: sjedi tu gdje jesi, ne može ti biti bolje, predodređen si za to. Jednostavno se podloži onom što je jače od tebe. Danas je uvelike ušla u modu krilatica "to je jače od mene". No, ta je žalosna podložnost samo ohola poniznost koja uopće ne želi izići u širinu, napustiti špilju, ugledati svjetlost. Zaodjenuta u kvazi-religiozno ruho može postati i lažna krjepost: ja herojski trpim i podnosim svoje svakodnevno sivilo, utapam se u njemu, ali eto, uvijek iznova isplivam na površinu.
Gdje naći životnost koja će prožimati svakodnevicu? Onu smislenost usred neznatnoga i naoko beznačajnoga koje nas tako često pritiš­će mučnim osjećajem uzaludnosti?

Gerl-Falkovitz drži da je odgovor dan u liku Marije, Isusove majke, koja u svakodnevnosti nalazi skriveno blago. Ovdje više nije riječ o svakodnevici kao neplodnoj, nego "plodnoj ženi". U Marijinu je životu zasjalo nešto neočekivano i nadasve poticajno za nas moderne ljude. Naime, činjenica da su njezini dani posve svakodnevni, posve zemaljski, ispunjeni tkanjem, donošenjem vode, pečenjem kruha, loženjem peći, a istodobno prožeti vedrinom i dubokom smislenoš­ću. Kod nje nema osjećaja uzaludnosti jer je okvir svega svakodnevnoga njezina usmjerenost na Boga. U tome okviru ona, neznatna službenica Gospodnja, ispravno promatra životnu svakodnevnost, jer je istinski ponizna. Ona ne podliježe obmani da ono maleno, ograničeno, naoko beznačajno, sivo i svakodnevno, nema nikakve veze s Bogom. Naprotiv, upravo je to mjesto božanskoga i prostor u koji dolazi Božji Sin. Trideset godina živi u skrovitosti, u ozračju jednostavna, svakodnevna nazaretskog života. Bog je dijelio svakodnevicu s nama u Nazaretu, kao što je s nama dijeli u svakom mjestu ovoga svijeta, u prostoru svačijeg svakodnevnog života. Bog je za Mariju svakodnevica i zato ona nije prazna i dosadna, nego bogata raznolikoš­ću usred jednoličnosti. Ona je primila Boga u svoju svakodnevicu, i to je ono što je razlikuje od nas. Mi to zbog lažne poniznosti ne činimo. Mi žudimo za velikim, a Bog hoće malenost. Htjeli bismo pobjeći iz svakodnevice, a Bog nas pohađa upravo u njoj.

Prazna i siva svakodnevica uvijek je takva kada u njoj nema Boga. Razdvojili smo svakodnevni život od svakodnevne vjere. Vjera je nekako izvan života, nije povezana s njime. Razbudi se u rijetkim trenutcima, sporadična je. Nije postala trajan stav, princip života. Zbog toga smo prepušteni sebi, a čovjek nema u sebi dovoljno snage i sposobnosti da život učini raznolikim i stvaralačkim. Samo je Bog stvaratelj i samo nam on može darovati vedru i sunčanu svakodnevicu. Jamačno, život nije samo vedrina i svjetlo. Svakom je danu dosta njegove muke i težine. Nijedan nije posve lijep, posve sretan. Ali – kako kaže Hölderlin - ondje gdje je pogled otvoren za sunce koje dolazi odozgor, tu se sivilo i tama raspršuju i ustupaju mjesto svjetlu. Važan je konačni zbroj svih dana. Tek će on pokazati koliko smo u svoju svakodnevicu pustili Božjeg svjetla.

Sve kolumne dr. fra Ivana Ivande > O V D J E <
Share:

Business

Popular Posts

© GORANCI.BLOGSPOT.BA Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!
@ 2018 - GORANCI.BLOGSPOT.BA
Sva prava pridržana