Molitve iz vrtače

Bile su u sastavu župe Goranci, jedan od brojnih zaselaka kojim već stoljeće vlada pustoš.

Golemo je to pašnjačko prostranstvo, s bezbroj vrtača koje kao da je nebo stvorilo da ukloni ljude i stoku od nevremena. Zadnjih desetljeća najbrojniji stanovnici Bila su konji.

Ne daju ljudi pogriješiti! Te su me odmah ispravili i ukazali na nesvjesnu pogrešku da je župa Goranci pripadala župi Cim, što nije, nego župi Mostarski Gradac, što sam u davnim nastavcima i pisao, pišući o potonjoj župi, ali, eto, greške su sastavni dio ovog posla. Te ćemo dalje. A, nećemo daleko, tek do Bila. Bile su u sastavu župe Goranci, jedan od brojnih zaselaka kojim već stoljeće vlada pustoš. Golemo je to pašnjačko prostranstvo, s bezbroj vrtača koje kao da je nebo stvorilo da ukloni ljude i stoku od nevremena. Zadnjih desetljeća najbrojniji stanovnici Bila su konji.

Priče o konjima su u širem kraju svuda iste. Od jednog para nastala bi krda i nevjerojatno je kako su se brzo namnožili, nesputani i slobodni vladaju ovim prostranstvima posve sviknuti na ljude. Žive u odvojenim zajednicama, krdo pokraj krda, zbližavaju ih nevolje, ljetne žege i traženje vode, a ovoga ljeta bili su žedniji no ikad pa su im ljudi pomagali koliko su mogli, jer Gorančani prema konjima imaju poseban senzibilitet, konji su dio priče o njihovom opstanku na ovom često surovom platou u srcu goranačke župe, toliko velike da su mi znane i neke državice manje od nje!

Nova kapelica

Zimi se krda približavaju jedno drugom iz straha od vukova ili zbog zajedničke potražnje za solju. Kakogod, konji na Bilama i po cijelim podčabuljem su nesumnjiva atrakcija. Zadnjih godina vrtačama se vraćaju ljudi. Uglavnom se bave uzgojem krumpira, a trenutačno je trend izgradnja malih kuća, dovoljno velikih za kratke boravke ovdje, ali ne toliko da bi krovištima izranjale iz razine vrtača i izlagale se oštrim vjetrovima. Zapravo, kuća je sve više i izvan vrtača, po hrastovim i grabovim gajevima, već ih je posvud. No, jedna vrtača ovdje je znana svakom nadaleko.

Prastaro misište na otvorenom u Bilama je možda najstarije takvo u Hercegovini. Najpoznatije svakako. Njegova uspostava iznuđena je progonom kršćana iz vremena dolaska Osmanlija i tu su se vjernici osjećali sigurnima, jer misište je zaklonjeno pa se ni s obližnjega druma ni danas ne može sa sigurnošću utvrditi što ta golema vrtača krije, a u ono vrijeme su po obližnjim obroncima raspoređivane straže, te se nije u povijesti misišta bilježio upad Turaka. Iz daljine se amo dolazilo noću, jer misa bi se slavila rano, a mnoštvo je dolazilo i na konjima. Neki Gorančani još se ne odriču tog lijepog doživljaja pa se oko misišta i danas veže konje. Što usrećuje djecu.

Neki smatraju da je misište i starije od početka osmanskih vremena, nije ni važno, ali važno je da je to misište stalno bilo živo. Jer, i kada su se dočekala slobodna vremena ispovijedanja vjere, nastavljeno je s običajem da se svake prve nedjelje u srpnju ovdje okupljaju vjernici sa svih strana svijeta, jer Bile su svakome od njih utkivane u svijest unatoč tomu gdje je tko i kada rođen. Bile se moraju vidjeti makar jednom u životu i svake godine na misištu se čuje neka priča pristigla iz daljine, ode potomka nekoga tko je ovdje nekada u strahu molio. Zapadna Hercegovina ovdje dolazi hrpimice i bude to pravi dernek. Još je uzgor prastara kapela koja natkriva prost oltar, dovoljna da se tek fratar u nju stisne, a posljednjih je godina uređena i ograda i prilazni put, staro hrašće nikada nije sječeno i fino se održava ovo povijesno misište.

Stara kapelica je konzervirana, uz nju sagrađena nova, nevelika ali podobnija za dolazak sve većeg broja propovjednika ovdje. Razvoj komunikacijskih tehnologija u mnogih ljudi koje je život odvukao daleko, i već je naraštajima tako, izaziva tešku sjetu kada vide slike sa mjesta o kojemu se priče prenose s koljena na koljeno i, što je čovjek sjemenom iz ovih krajeva udaljeniji, to je njegova sjeta veća. U misištu se nalazi i jedan usamljen grob. Djevojački. Uvijek se ovdje kolo igralo i veselilo se nakon mise. I Kata se vrzmala tuda. Imala je trideset i četiri godine, 1934., kada ju je ovdje usmrtio slavljenički metak. Krvavo plaćena spoznaja da se na svetim mjestima ne puca i nikad i nikakva sila ne pokazuje.

Pokraj groblja prolazi put za Grabovu Dragu, preko koje se silazi na cestu Široki Brijeg - Mostar. I to je najljepša ruta: krenuti iz Mostara preko Goranaca, a sići na drugu stranu. Prizori i krajolici su fantastični. Bili su do u zadnje vrijeme pusti, no sad se to mijenja. Tu, zapadno od misišta upravo se gradi najveće Groblje mira u Europi. O njemu i razlozima za njegovu gradnju već sam pisao, ovaj put pak tu se obilježio Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih sistema. Kad sam zadnji put prolazio tud, nije bilo ničega, tek su moćni strojevi probijali put za negdje. Nije to davno bilo. Sad, u prošlu nedjelju, imao sam razloga biti šokiran, jer put je napravljen, širok i presvučen asfaltom, vodi do tek "ugrubo"' izgrađene crkvice, koja se propinje nad zaravni i golemim prostorom koje se uređuje za buduća grobišta i znanih i neznanih. Došla je sila svijeta taj dan tu. Crkveni velikodostojnici i politički prvaci. Govorilo se o totalitarizmima i kako se svi oni na koncu ponašaju isto. Satiru pobijeđene ili drugomišljenike uopće.

Skup i obilježavanje ovog u Europi značajnog datuma organizirao je Odjel za Drugi svjetski i Domovinski rat Hrvatskog narodnog sabora. Bilo je nekoliko tisuća ljudi, a nema sumnje da će ih narednih godina biti više za još jednu nulu. Uređeni je put nešto manji od tri kilometra, crkva je veličine 130 četvornih metara i uređuje se golemo parkiralište. Nagodinu bi sve to trebalo biti zgotovljeno.

"Od bitnih sadržaja ostaje još ograditi groblje, izgraditi kosturnicu gdje će biti položeni oni za koje se ne zna tko su i početi postavljati križeve s imenima i nadnevkom rođenja i smrti onih koji su pali za našu slobodu, a ne zna se gdje. Sama ideja nastala je na temelju rada vicepostulature postupka mučeništva 'Fra Leo Petrović i 65 subraće' te su se mnogi do sada u nju uključili", prenosi portal Goranci online, dodajući izvadak iz obraćanja vikara hercegovačkih biskupija don Željka Marića kako se "Ove godine dok je svijet obilježavao 70 godina od završetka Drugoga svjetskog rata, a mi 20. obljetnicu završetka Domovinskog rata, nerijetko u povijesnim satovima u osvrtima i komentarima u podizanju spomen-obilježja i polaganu vijenaca ne sjetimo svih kalvarija kroz što je hrvatski narod prolazio", no, ja sam pak upamtio rečenicu, zapravo citiranje don Željkove izjave, koju je papa Franjo izrekao u Sarajevu, da treći svjetski rat zapravo već traje! Tako da je priča o totalitarizmima, kao i o ratovima, vječna koliko i čovječanstvo, tako je bilo i tako će uvijek i biti!

Poskoci

Vraćajući se sa Bila, umoran od povijesti i još umorniji od budućnosti, zatekla me neugodna vijest da je gospođu Branku s Planinice, Čivijinu suprugu, ugrizao poskok dok je zahvaćala vodu. Na mjestu gdje je to bezbroj puta uradila. Bila je u teškoj situaciji, sad je dobro, ali bilo je napeto. Strašno je to što su poskoci po Hercegovini ovoga ljeta uradili. U Neumu je čovjek umro od ugriza. Nije mu pomogao protuotrov. Branka ga je također primila navrijeme, Čivija je napravio sve potrebne radnje, stegao dio tijela ponad ugriza, rasjekao ranu i isisao krv, Branka je također u razumno vrijeme primila protuotrov, ali opet je bilo ili - ili. Protuotrovi koji se u nas koriste propisani su zakonima EU. Ali, govore mi upućeni, to nije na onoj razini kvalitete koju smo imali dok je protuotrov proizvodio Imunološki institut u Zagrebu, koji je desetljećima otkupljivao otrove naših zmija i njima spašavao ljude. Sada se taj imunološki zavod spašava od propasti. I nema više od tamo starih učinkovitih protuotrova. Nego drugih, od drugih zmija, koje nemaju veze s našim zmijama i zato ti protuotrovi nisu tako učinkoviti. Nema više ljudi s motkama i omčama pri vrhu i pletenim košaricama iz kojih sikću zmije, koji hodaju Hercegovinom i love ih, skupo prodaju njihov otrov. Važno da je Branka sada dobro. Čivija je prodao stado, budzašto. Prisjela im planinska bajka. To je to. Čovjek je odavno zapustio planinu, selo uopće. Sve je zaraslo i tamo gdje nema čovjeka, primiče se sve od čega se on ograđivao i štitio: drače, zvijeri i zmija. Poskocima više nikakav prirodni neprijatelj ne stoji na putu. Pa dolaze pred kuće, na pojilišta i grizu.

Vrućine ne prestaju, pojačavaju. Ne da se više živjet u i oko Mostara. Uzmognem li, u nedjelju koja prva dođe, odoh usred Čvrsnice! Daleko od totalitarnih režima i agresivnih poskoka.

Dragan Marijanović | Oslobođenje