Park Dolina i rudarske priče


Zapravo, premda su Goranci i svi ovdašnji zaselci toliko pusti da se po toj zaravni može pobrojiti tek stotinjak stanovnika, nekada je to bilo puno drukčije.

Prvi popis u poslijeratnoj Jugoslaviji zatječe ovdje desetak puta više stanovnika i otad broj stalno opada, evo do ove porazne današnje stvarnosti; 1948. živjelo je ovdje 1.667 ljudi, pet godina kasnije stotinjak manje, sedamdesetih i nastupanjem industrijalizacije ili odlazaka u po svijetu u potrazi za kruhom već odlazi gotovo pet stotina ljudi, uglavnom u mostarsko naselje Cim, raditi u starom rudniku, novim tvornicama na prilazima Mostaru, živjeti i množiti se i puno dalje od ove visoravni koja je prethodnih godina, nekako kako i sada, bila zatvorila mučne stranice burne povijesti, ali nikada konačno, jer se povijest ovdje uvijek nekako ponavlja, kao da nije bila pošteno i detaljno opisana i takva stavljena u kronike, pa ju se opet preispituje i dodaju nove činjenice, a najnovije su obično i najvažnije i nikada se ne zna do kada će i takve trajati.

Veći od Mostara

Posljednji prijeratni popis nalazi ovdje tek petstotinjak ljudi, Hrvati su zadržali apsolutnu dominaciju kakvu su tu kroz povijest i imali, Srba je bilo tridesetak i Goranci su klasična priča o nestajanju, a ne biste vjerovali, još sredinom devetnaestog stoljeća, Goranci su imali stanovnika više negoli tadašnji Mostar! Tad se Mostar uvijao uskim sokacima oko Starog mosta i nije se puno širio, a Goranci su pripadali staroj župi Cim od koje će se vremenom i u novim političkim prilikama odvojiti u zasebnu župu, no svejedno će se narod prelijevati opet u Cim i grad, jer se dolaskom austrougarske uprave otvaraju nove mogućnosti, a među njima je najznačajnija kopanje rude u sjevernom dijelu grada, u naselju Rudnik, i tako će početi era koja je zapravo najviše i izgradila Mostar. 

Prve kolektivne nastambe, osobito pedesetih godina nakon Drugog svjetskog rata, gradit će baš taj rudnik, ne imajući više kamo s tolikom na teški rad pripravnom radničkom sirotinjom, pa su brzo nastajale nove ulice omeđene sivim kamenim nastambama, koje su vremenom postajale ružne i vlažne, ali svjetlost grada i mogućnosti koje su se pružale mladim naraštajima lako su anulirali objektivno teške uvjete života rudara koji su imali puno djece. Tako su i Gorančani sišli u grad. Nekako, baš dok se bavim ovom temom, makar i djelomično i površno, u Gorancima se privelo kraju tamošnje kulturno ljeto, što su ga organizirali Goranci online te ekološka udruga Vilino polje, Dragan Vidović je u prepunoj učionici inače puste osnovne škole, predstavio knjigu "Mostarski rudnici - priče rudara", ma, k'o da me je pit'o! Simpatično i pomalo sjetno bilo je vidjeti ljude skvrčene na tvrdim stolcima, nekada đačkim, u prvom redu. To su preostali veterani koji su kopali rudu cijelu drugu polovinu dvadesetog stoljeća, a neki su došli ovdje i iz zapadnohercegovačkih gradova i Mostara, a posebno je zanimljivo što su došli i nekadašnji komorati iz Nevesinja, Ljubinja, Bileće i drugih mjesta iz kojih se dugo na ove strane nije zalazilo. Svaka čast. Knjiga će dobro doći svakomu tko bude istraživao povijest ovog rudnika kojemu su okna već trideset godina mrtva, a meni on sada nije na hodopisnom putu, ali iz nje mogu uvidjeti da je povijest razvoja i konačne propasti tog kopališta zapravo i povijest svih okolomostarskih naselja, pa tako i Goranaca. Sve je o njemu ovisilo i nikada nije bilo da se u njemu nije mogao dobiti posao. I nije to tako davno bilo.

Goranačko kulturno ljeto kao manifestacija koja ima nakanu dugo trajati, ali i cijeli ovaj kraj, dobili su nesvakidašnju ambijentalnu pozornicu, na kakve rijetko nailazim. Park Dolina u naselju Pod Jelom odraz je žive ljubavi prema prirodi i pravoga odnosa prema njoj. Gorančani s tim imaju problema, jer kada neko mjesto bude prepoznano kao izletište, eto nevolja lokalnim ekolozima i zaštitnicima prirode. Da se razumijemo, izgradnja i uređenje ovoga nesvakidašnjega parka nemaju ama baš nikakve veze sa društvenim poticajem podizanja uređenja okoliša ili ekološke svijesti i narodu, nego je odraz zaljubljeništva i konkretnog ulaganja pojedinca ili više njih, a ovdje se ime Emira Ćorića stalno nameće kao ono od kojega uglavnom većina dobrih stvari ovdje potiče, taj ne miruje. A mogao bi. Ima sređen biznis, uspješnu tvrtku Eurosan, koju je sam mukotrpno razvijao do regionalnog ugleda, zapošljava (i plaća!) ljude, no ne miruje, u njemu je taj "gastarbajterski" gen, prenesen s oca i na nj i na mlađeg brata, pa su Emir i Željko danas primjer kako složna braća rade, na svoju i opću korist. 

Konoba koju je napravio Emir, a danas ju vodi Željko, trenutačno je jedan od naprepoznatljivijih gastronomskih pojmova u Hercegovini kojemu ambijentalnost Goranaca i središnje mjesto Pod Jelom, ali i marnost i inzistiranje na domaćoj hrani, jamči dobru budućnost i dodatni razvoj, osobito pansionski, jer Goranci muku muče s nepostojanjem prenoćišta i ako se ono napokon napravi, a vidim da je Emir pri kraju gradnje, moći će se tu malo i ostati, osobito kada se ljudima ne da prekidati gušt kad je najslađi, ali noć na ovoj krivudavoj cesti nije baš poticajna za duge sjedeljke, pa će kuća sa smještajem odlično poslužiti mnogima koji će, valja vjerovati u sve što Emir vjeruje, jer se do sada nikada nije prevario, a dugo ga poznajem, dolaziti i upoznavati rijetke ljepote ovog poluplaninja. Naravno da će svi od toga imati koristi. Planinari, šetači, sakupljači ljekovitog bilja i čitači povijesti, tragači za legendama i biciklisti, ljubitelji konja i drugih životinja kojih je po Gorancima kao u zaboravljenim pričama, arheolozi, biolozi, oni što s malenim bijelim mrežicama sakupljaju leptire, berači kupina, divljih jagoda, oni koji su davno gotovo zaboravili gdje se nalazilo danas urušeno krovište domova njihovih predaka, ili tek ljudi koji u ljeto žele sjesti u duboku hladovinu ili zimi vidjeti čist snijeg i nadisati se oštre bure pa taj osjećaj zaliti dobrim vinom ili planinskim čajem ponad tepsije s pečenim goranačkim krumpirom, svi će oni ovdje doći na svoje. 

Emir razmišlja dugoročno, a ostali uglavnom promatraju što radi on, pa kad njegovi rezultati budu vidljivi, a posvud su ovdje vidljivi, i oni će naći svoj interes. S prijateljima i zaljubljenicima u zavičaj uredio je stazu, postavio panoe sa svim neophodnim informacijama o povijesti kraja, biljnom i životinjskom svijetu, a u stihovlju ih je djeci prilagodio Viktor Stojkić, pa se može reći da bi ovaj kompleks mogao poslužiti kao ogled za slične kojih je po našoj zemlji sve više: ništa se ne siječe i ne koriste se materijali koji nisu sukladni prirodnom ambijentu. Emir je park prirode nazvao Dolina, a tako se zove i utemeljena udruga građana, vjerojatno po legendi koja kaže da se ovaj prostor nekada davno zvao Zlatna dolina, a izvorišta za to ime puno je i oni žive u legendama prema kojima tu gotovo svaka gomila ili pećina, svaka jama skriva gomilu blaga, što je normalno ako se zna da je ovdje (pra)povijesno križište već stoljećima zaboravljenih putova, a gdje je putnika, tu je i priča i legendi, no kako se državno tužilaštvo nekim jamama u zadnje vrijeme bavi u kontekstu istrage o nestanku ljudi s početka prošloga rata, držim neumjesnim trenutačno se baviti predajama o blagu, a, zanimljivo, puno prije negoli će se u dolini Neretve pojaviti Roberto Salinas Price s teorijom o Troji u Gabeli, ovdje je, ne zna se točno od kada, aktualna legenda o zlati uz Troje! Bit će o tome još priče, kada se nagnem na neku od tih mističnih spilja na Planinici, a dotle valja potsjetiti da se do imena Zlatna dolina moglo doći i činjenicom da je ovo još za Rimljana bilo golemo žitište, svejedno, ali se do imena Goranci, najstarije službeno ime ovog kraja u kronikama i u sjećanjima, bilježi Samar. Jedni smatraju da je to poradi brojnih samara, konjskih i magarećih, koji su se pri odmaranju karavana odlagali ovdje, a drugi pak zato što Čabulja svojim vrhovima u dubini ljudskog pogleda iscrtava oblik nalik sedlu, te je takav i stiliziran odnedavna i službenim zaštitnim i promotivnim znakom Goranaca, i spadam u one kojima je bliža ova druga teorija.

Arheologije je ovdje dovoljno za cijeli jedan arheološki život, reći će mi Dijana Krešić, ovdašnja djevojka koja upravo sprema diplomski rad iz arheologije, na istoimenom odsjeku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Ona ne miče odavde i zahvalan je vodič kroz ni izbliza istraženo arheološko blago Goranaca. S njom sam obišao groblja i lako došao do zaključka da su goranačka groblja, i katolička i pravoslavno, samo nastavila tradiciju ukapanja mrtvih na mjesta na kojima se to i oduvijek i činilo. U oba groblja stećci svjedoče o tomu, nalazak vjerojatno kasnosrednjovjekovnih grobova ljetos također ide u prilog toj pretpostavci, no najintrigantnije svjedočenje o starini ovih grobalja zapisao je fra Petar Bakula, više kao fakat, nego kao legendu, 1867. godine u svom Šematizmu, kada će ovuda proći i o ovom groblju zapisati: "(...) Donji Goranci (tako se, naime, ovaj dio Goranaca nekada zvao i tako ga i turski sidžili navode još u petnaestom stoljeću, a ime Pod Jelom dobilo je kasnije, jer se tu dolazilo i u crkvu, trgovine i radi drugih stvari, vazda se govorilo Idem pod jelu i sl, te je tako zaselak, danas središnji ovdje, vremenom i službeno dobio takvo ime, op. D. M). U našem groblju (Fra Petar ovdje misli isključivo na katoličko groblje, op. D. M) Pod Jela g. 1814. neki Stanko Knezović, dok je harala kuga, htio pokopati dječaka. Kušao je otvoriti neki prastari grob. Nenadano mu se dogodi da je ondje otkrio sarkofag od vrlo dobra bijeloga kamena. Začuđen videći prije neviđenu stvar, mislio je po pučkom uvjerenju da je tu u tom velikom sanduku položeno blago. Stoga brzo ukloni vješto priljubljeni poklopac i s velikom nadom ga otvori. Kad se mislio domoći onoga što je očekivao, kao mrtav od straha padne na zemlju. Trebalo je čekati neko vrijeme da se osvijesti. Tijelo djevojčice od oko 15 godina, potpuno sačuvano u svečanom odijelu i s bijelom kapom na glavi, bez sumnje je prestrašilo Stanka. Nije se ni čuditi. Kad se napokon Stanko pribrao i pažljivo se nadivio ljepoti tijela, izmolio je neke molitve i vratio poklopac na njegovo mjesto. Pokraj toga sarkofaga pokopa dječaka kojega je donio, začuđen ode i pričao je o tome drugima dok je bio živ. Osim toga, nisu bili daleko pastiri od tog mjesta, kad se to Stanku dogodilo. Danas nitko ne zna mjesto događaja.(...)" 

Konji

A i kako će znati. Grob je očito bio rimski, djevojka Rimljanka i mumificirana, a novi mileniji naslagali su grobove preko ovog sarkofaga. On, tako nakratko viđen, ispričao je priču o čovjeku koji se nikako naučiti pravilu da ne traga za blagom koje ionako njemu ne pripada. I zar je mogućnost blaga ispod bijelog kamena bila jača od činjenice da je Stanko pokapao maloga dječaka umorena kugom? Vjerojatno nikada nećemo doznati gdje ovdje spava Rimljanka u bijelom, sve su pokrila vremena i spomenici koje ona donose.

Sve te milenije nadživjeli su goranački konji, kojih je ovdje više nego stalnih stanovnika. Te je i Marijo Bošnjak, momak koji živi s njima, održava ergelu u ovdašnjem konjičkom klubu, napravio fotografiju konja i kobile koji dijele zadnju travku. I s tom fotografijom zasluženo pobijedio na natječaju za amatersku fotografiju. Zato jer je shvatio da je konjima uvijek trebalo manje nego ljudima.

Dragan Marijanović | Oslobođenje
Share:

Business

Popular Posts

Razmišljate o gradnji kuće, prostora ili o dizajnu interijera a nemate ideja !? Tu je 3D 2D Project