Knjigu “Korijeni” autora Viktora Stojkića darovao mi je g. Dragan Vidović neumorni istraživač prošlosti Goranaca i Raške Gore. Obradovala me je činjenica da se pojavila još jedna knjiga o brdovitom području sjeverno od Mostara o kome su zapisi iz prošlosti bili vrlo skromni. Knjiga svjedoči da je autor uložio mnogo truda da prikupi i sredi građu i dovede posao do završetka. Ona je posvećena kako i sam naslov kaže korijenima iz kojih je sam autor rastao i požrtvovnoj ljubavi koju je prepoznao u svojoj vlastitoj užoj i široj obitelji Stojkića. S jedne strane knjiga je zahvalnost obitelji u kojoj je doživljavao ljubav, poštenje i životnu snagu koja ga je nosila da se u ratu bori za slobodu svoga naroda, a u miru da bude aktivan na društvenom, kulturnom i posebno na športskom području.
Čitajući knjigu pokušavao sam se sjetiti koga od Stojkića se sjećam. Pet godina sam prolazio pokraj Stojkića kuća i mnoge sam od njih sretao, ali je vrijeme većinu toga izbrisalo. Viktor je puno mlađi i ne mogu ga se sjećati. Ne sjećam se ni njegova oca, ali se dobro sjećam njegova djeda Karla, koji je kako vidjeh u knjizi bio godinu dana stariji od mog oca kojemu je bili isto ime Karlo. Karla Stojkića se sjećam iz nedjeljnih dolazaka na svetu misu. Koliko se sjećam znao je barem povremeno pod misom kupiti “lemuzinu”. Od ostalih Stojkića sjećam se Grge, Biće i Mije ljudi koji su u mome djetinjstvu bili u zreloj životnoj dobi. Dakako da se dobro sjećam Grgin kćeri Jele, ali iz kasnijih susreta jer je bila susjeda mome bratu Dragi.
Knjiga nije samo posvećena Stojkićima nego i kroz nekoliko vidova i selu Goranci i župi Uznesenja Marijina u Gorancima. Od mnogih tema o kojim knjiga govori htio bi kao neku nadopunu spomenuti dvije činjenice.
U vrijeme Velikog (Bečkog) rata 1683.-1698. koji za završio Karlovačkim mirom 1699. dogodio se veliki egzodus katolika iz Bosne i Hercegovina u Dalmaciju i Slavoniju. Autor iznosi neke činjenice iseljenja iz Goranaca i Hercegovine 1694. Teško je zamisliti da bi se u to vrijeme velika seoba mogla organizirati bez franjevaca koji vode pastoralnu i ne samo pastoralnu brigu za katolike u tim teškim vremenima. Našao sam podatak da je pod vodstvom fra Franje Marinovića, koji je rođen u Sovićama kod Mostara, i koji je s T. Knezovićem doveo u Dalmaciju dvije tisuće obitelji. Među iseljenicima je bila jedna trećina pravoslavaca.
Među iseljenicima je sa obitelji iz Goranaca 1684. došao i dječak Ante Bandić koji je kasnije postao vrlo ugledni i zaslužni svećenik franjevac. Vjerojatno iz iste obitelji potječe i istaknuti fra Ante Bandić mlađi 1717.-1778. On je rođen u Potravlju kod Sinja, a vjerojatno od izbjeglica iz Goranaca. Nisam se posebno bavio tim događajima, ali mi se čini da su te seobe toliko hrvatsko katoličko stanovništvo natjeralo s djedovskih ognjišta da svi oni koji izrađuju obiteljska stabla teško mogu sa sigurnošću doprijeti do svojih predaka koji su živjeli prije tih seoba. Poslije tih seoba Marinovića više nema u Sovićima ni Bandića u Gorancima, kao ni nekih drugih obitelji. Tko se odselio, tko ostao, tko se možda ponovno vratio iz iseljeništva ili su neki drugi naselili opustjele krajeve nije lako ustanoviti. No dobro je da se ono malo činjenica koje su sačuvane prikupi i objavi.
Autor je jedan dio knjige posvetio športašima podrijetlom iz Goranaca i poznatijim športašima Mostara i Hercegovine. Žao mi je da nije kao rukometni djelatnik imao podatke o rukometašici Ivanki Glibić Ćićinoj koja je rođena u Sovićima i krštena u Gorancima 1955. Ivanka je ako ne prva onda svakako među prvim ženama iz župe Goranci koja se probila u red vrhunski športašica svoje generacije.
Autoru Viktoru Stojkiću iskrena zahvala na knjizi koju će vjerujem svatko koji potječe iz župe Goranci rado pročitati.
Marinko Ivanković | sovici.info
Nema komentara:
Objavi komentar