Koliko god pojam bio opterećen negativnim obilježjima, danas je posrijedi novo buđenje askeze uslijed globalne socijalne i ekonomske krize. Tako se govori o "novoj askezi" kao sredstvu borbe protiv tiranije konzuma i tehnike.
U općoj svijesti ljudi askeza je ostatak "mračnoga srednjeg vijeka", izraz stava koji odbacuje tjelesno i zemaljsko. Tomu su jamačno pridonijeli pogrješni i pretjerani oblici askeze tijekom povijesti. Koliko god pojam bio opterećen negativnim obilježjima, danas je posrijedi novo buđenje askeze uslijed globalne socijalne i ekonomske krize. Tako se govori o "novoj askezi" kao sredstvu borbe protiv tiranije konzuma i tehnike.
U teologiji R. Guardinija pojam "askeze" zauzima značajno mjesto. Za nj je askeza toliko važna da tvrdi: "Tko je ne nauči, izgubljen je kao čovjek, kao osoba." S obzirom na epohalne probleme našeg vremena pripisuje joj "svjetsko-povijesno" značenje. Pritom izričito odbacuje poimanja askeze koja su nespojiva s kršćanstvom i psihološki destruktivna. Askeza budizma hoće dokinuti patnju, a patnja je neodvojiv dio života koji stvara "vrjednote", čak i one najveće. Dualistička askeza svijet razdvaja na dva principa: u materiju koja je zla, i u duh koji je dobar. Stoga odbacuje sve što je povezano s materijom, tijelo i osjetila. Prema kršćanskom shvaćanju ne postoji zli princip. I materiju je stvorio Bog i ona u sebi nosi božanske istine. Ne može se postati "čisti duh", nego – služeći se materijom – dobar i istinit čovjek. Askeza kao magijsko sredstvo: askeza sama po sebi, kao puko sredstvo, ne može čovjeka učiniti boljim i bližim Bogu.
Puritanska askeza: čovjek je po grijehu postao posve zao te je izgubio odnos prema istinskom dobru, ističe religioznu ozbiljnost, svako radovanje i užitak odraz su grijeha. No, koliko god se čovjek pobunio protiv Božjeg reda, nije posve pokvaren. U njemu je uvijek čežnja za spasenjem i Bogom. Ne smije se obezvrjeđivati sve zemaljsko. Užitak – i duhovni i tjelesni – nije u sebi zao, iako ga čovjek može zlorabiti. Askeza utemeljena u gorčini: životna razočaranja i povrjede mogu čovjeka dovesti do prezira stvari ili vrjednota koji su mu bili nedostižni. Iz toga izvora nastaje vrlo loša vrsta askeze: odbacivanje lijepoga i radosnoga zbog nutarnje mržnje prema životu. Nasuprot tomu, život treba prihvatiti u cijelosti, kakav god bio, otvoriti se Božjoj milosti i od onoga što jest pokušati učiniti ono najbolje.
Askeza je za Guardinija napor kojeg čovjek treba uzeti na sebe ako hoće ostvarivati dobro. Činiti dobro nije moguće bez napora volje, povezana s odricanjem. Svaka zadaća po samoj sebi sadrži poteškoće koje treba prevladati. Tu su i nutarnji otpori, čiji je korijen u baštinjenom grijehu kojim je ljudska narav "zaražena". To je stanje u kojemu čovjek ne prihvaća jednostavno zahtjev spoznatoga dobra nego pokazuje sklonost da ga zanemari, odbaci, da mu se opre. To je otpor ne-htijenja, protu-htijenja. Askeza je borba protiv ovakvih nagnuća u svome životu.
Protiv svega što priječi dobro: bilo protiv zaslijepljenosti koja ne da vidjeti da je nešto dobro, bilo protiv toga da se zastane u spoznaji dobra i ne prelazi u djelo, stav, bivstvo. Ovdje je potrebna "strogoća" ili "tvrdoća" prema samomu sebi. Ne radi se o mučenju sama sebe, o tvrdim pokorničkim vježbama (možda s mazohističkim crtama), nego o stjecanju sposobnosti za odlučnost i ustrajnost u odabiranju i činjenju dobra.
Danas je važna "međuljudska askeza", ili bolje: "askeza odnosa". Svakom je odnosu – u prijateljstvu, braku – potrebna stalna njega i budnost. Sigurni smo u same sebe i nehajni spram njege odnosa. Oslanjamo se na početnu osjećajnu bliskost i privlačnost – koje smo možda i prejako doživjeli – misleći da će tako uvijek i ostati.
Previđamo razlike koje uvijek ostaju i napetosti koje s vremenom iz njih proiziđu. Ovdje askeza znači: dati drugomu prostor da bude onaj koji upravo jest, prihvaćati ga kao takvoga i time se odreći onoga kakav ne može biti. Uključuje i kritičnost prema sebi, spremnost da se drugoga gleda "očima prijateljstva"; odricanje od "lažnih kinopredodžbi", otvaranje očiju za činjenicu da se odnos brzo troši ondje gdje vlada tromost u građenju odnosa; da nam je narav preuska i da joj je potrebna nadogradnja nadnaravi.
Čovjek je bitno upućen na Boga, čak i kada ga niječe i odbacuje. Bog je čovjekovo Ti. U mjeri u kojoj čovjek napušta ovo Ti, napušta i sama sebe. Postaje "ja" u mjeri u kojoj prihvati poziv Božjega Ti. Ono moje istinsko nije u meni, nego u njemu. U konačnici, zadaća askeze je pomoći čovjeku da se otvori ovomu istinskomu koje dolazi od Boga.
Kolumna
Nema komentara:
Objavi komentar