Bližnji nam je onaj kojemu prilazimo ostavljajući svoj put, usmjerujući se na njegov kurs i ulazeći u njegov svijet. Strogo uzevši, mi nemamo bližnje nego ih sebi činimo takvima: svojom inicijativom, gestama i zauzimanjem.
Sadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere G. L. Müller nedavno je objavio knjigu Siromaštvo. Izazov za vjeru. U njoj su sabrana promišljanja o njegovu stvarnom doticaju sa svijetom siromašnih. Još kao profesor susreo se s G. Gutiérrezom, ocem teologije oslobođenja. Taj je susret bio početak dubokog i trajnog prijateljstva. I početak njegova "latinoameričkog životnog puta". Profesor iz Münchena je više od 14 godina, za vrijeme ljetnih praznika, odlazio u peruanske Ande i ondje živio sa siromašnima. Sam se izložio oskudnu životu.
Na vlastitoj je koži htio iskusiti bijedu i težinu takvoga života. To Nijemcu naviknutu na blagostanje nije bilo nimalo lako i jednostavno. Ipak, svjesno i odlučno je htio dijeliti život s ljudima u tim zabačenim selima. Nekoliko tjedana bez tuširanja, udobna kreveta i struje. Spavao je na podu, jeo kukuruznu kašu. Često je po hladnu i kišovitu vremenu išao pješice, verući se strmim brdskim stazama, u sela koja su ležala i na 4.300 metara nadmorske visine. Pričao s ljudima, sudjelovao u njihovoj pučkoj pobožnosti. Učio o njihovoj kulturi i divio se njihovoj vjeri u Boga. I čistoj, jednostavnoj radosti koja se – unatoč svekoliku siromaštvu – odražavala na njihovim licima.
Müller je shvatio: da bismo razumjeli siromašne, nije dovoljno čitati knjige i statistike o njima i siromaštvu. Da bismo bolje razumjeli evanđelje i Isusa, moramo se zaputiti u svijet siromašnih. Sići sa svoga puta, napustiti ga. Bližnji nam je onaj kojemu prilazimo ostavljajući svoj put, usmjerujući se na njegov kurs i ulazeći u njegov svijet. Strogo uzevši, mi nemamo bližnje nego ih sebi činimo takvima: svojom inicijativom, gestama i zauzimanjem. Drugoga, stranca, onoga koji je dalek, koji je izvan moga zemljopisnog i kulturalnog okružja – činim svojim bližnjim. Blizina nije jednostavno fizičko ili kulturalno susjedstvo, ona je rezultat djelovanja, opcije. Moramo pristupiti potrebitima – i kada nije riječ o našim zemljacima, o onima koji su nam blizu zbog etničkih ili religioznih razloga – jer, tu nema isključivanja.
Pristup se odnosi na svakog čovjeka, pri čemu otpadaju sve uobičajene ljudske podjele i razgraničavanja. Posrijedi je čovjek, poglavito onaj koji trpi zbog zlostavljanja i nepravde. Koji je siromašan, beznačajan, na rubu društva. Anoniman je, obezvrijeđen, bez imena i obilježja. Za nj ostaje samo jedno obilježje: njegovo biti - čovjek, njegovo lice koje mi – kako kaže E. Lévinas – govori: "Ne dopusti da umrem." Njegov je položaj izazov onima koji prolaze svojim svakodnevnim putom: učini korak iz svoga svijeta u svijet drugoga. Izvrši približavanje. Isusovo evanđelje sastoji se u tomu da napustimo svoje "ja" kao ono što nam je središnje, u doslovnom smislu svoj egocentrični svemir, i da uđemo u svijet drugoga, u svijet "ti". U ponašanju Isusovih učenika drugi uvijek ima prvenstvo. Drugi nam je poziv i izazov da ga srdačno primimo u svoj život.
Živeći s ljudima koji žive ispod razine ljudskoga dostojanstva, Müller je shvatio da stvarni život, istinsko približavanje čovjeku, ne može zamijeniti nikakva teoretsko-teološka rasprava. Siromasi ne mogu biti puki objekt teološkog promatranja nego njihov životni svijet treba primiti u svoju nutrinu, na neki se način poistovjetiti s njime, učiniti ga svojim. To onda povratno daje novu kvalitetu i dubinu teološkom promišljanju. Dobiva se nov pogled na konkretnu zbiljnost i teologija postaje životna. I poziva na konkretno djelovanje. Vidjeti – prosuditi – djelovati. To je načelo istinske kršćanske prakse. To je i načelo teologije koja nadilazi puku pasivnu i teoretsku, znanstveno-akademsku dimenziju. Naime, one koji leže na rubovima ulica ovoga svijeta može spasiti jedino milosrđe nekog čovjeka koji će se prignuti k njima, napustivši svoj put.
Siromaštvo označava bijedu koja ponižava čovjeka i koja zbog raznovrsnih gorkih nevolja uzrokuje sukobe u obitelji i društvu. Crkva je pozvana boriti se protiv te bijede, dakako ne nasiljem i revolucijom, nego ponajprije time da se približava siromašnima i ulazi u njihov svijet, napuštanjem puta vlastite lagodnosti i težnje za moću i gomilanjem materijalnih dobara. Samo "siromašna Crkva" može biti duhovno otvorena za služenje Božjemu kraljevstvu. Samo takva Crkva može doprinijeti tomu da nestane glad za kruhom, i može vjerodostojno utažiti glad za Bogom, koja će uvijek ostati.
Kolumna
Nema komentara:
Objavi komentar