Goranci, jedinstvena oaza i prirodni lijek protiv depresije. Goranci su ukratko - odmor za dušu i tijelo.
Misište - prastaro svetište na Bilima
Prastaro svetište Misište zasigurno je najstarije svetište na Bilima ali i jedno od najstarijih svetišta u Hercegovini uopće. Za početak ćemo reći nešto o povijesti ovoga svetišta. Prema crkvenim zapisima koji datiraju od oko prije 700 godina možemo vidjeti da su se od tih starih vremena u Misištu služile Svete mise.
Franjevci iz župe Mostarski Gradac brižno su bilježili i kroz povijest pratili razvoj ovoga kraja tako da danas imamo sve zabilježeno u crkvenim knjigama. Kroz taj dugi niz godina kršćanstvo kao vjera imalo je dobrih i loših razdoblja. Bilo je i kažnjavanja te progona kršćana a samim time i franjevaca koji su boravili i borave na ovim krajevima. Služenje svetih misa u Misištu nije nikada prekidano bez obzira u kakvom se položaju nalazilo kršćanstvo.
Prema pričama koje smo čuli pouzdano znamo da su se mise ponekad održavale tajno uz ogroman rizik koji su vjernici morali nositi na svojim leđima. Zbog jake vjere i ustrajnih franjevaca iz godine u godinu kroz stoljeća i desetljeća služenje Svetih misa održalo se sve do danas. Svake godine prve nedjelje iza Petrovdana u svetištu Misištu se služi Sveta misa. Bilo da ste iz ovih krajeva ili ste nekada davno otišli u bijeli svijet zna se da je misa uvijek te nedjelje iza Petrovdana, to je kao nepisani zakon. Kroz propovjed i uvod u misno slavlje fratri ističu mogućnost izumiranja ovoga svetišta ali isto tako iz godine u godinu potiču na dolazak nove posjetitelje.
Toga dana bile postaju pravo središte ovoga kraja. Uz moderne uređaje koji zavladaju toga dana Bile posjete mnoga kulturno umjetnička društva, gangaši iz okolnih sela i krajeva te konjanici iz konjičkog kluba Goranci. Zbog tih starih običaja te konjanika svi se mislima možemo vratiti u ta neka stara vremena i vidjeti kako je to bilo prije u Misištu. Što se tiče samog uređenja vrtače u kojoj je svetiše može se mnogo toga reći. Još davno cijelom dužinom oko vrtače podiznut je kameni zid visine nekih 120 cm.
Jedna od najvećih atrakcija su hrastovi koji se ponosno izdižu i odmah govore da je ovo neka posebna vrtača. Zasađeni prije tko zna koliko godine još uvijek žive i svjedoče burnum ali i ugodnim danima ovoga svetišta. Spustivši se do samog dna vrtače primjećuje se stara ali i nova kapelica sa zvonikom. Ozidane kamenom odlično se uklapaju u cjelokupni ambijent.
"Mali grad" što Bile postanu te posebne nedjelje već sljedećeg dana nestaje i seli se negdje drugdje sve do sljedeće godine i sljedećeg misnog slavlja na Bilima u Misištu.
O Bilima
Bile su planinska
visoravan okružena padinama koje vode do okolnih sela koja čine svojevrsnu
granicu Bili. Prostiru se na području dviju županija; Hercegovačko-neretvanske
te županije zapadnohercegovačke.
Ovu visoravan čine dvije prirodno vezane
cjeline, Velike i Male Bile. Najviši vrh Velikih Bili ujedno i cijelih Bili je
JASTREBINKA (1133m n/v ).
Granicu sa strane HNŽ čine sela Goranci, Bogodol te
Polog. Sela koja čine granicu u ŽZH su Grabova Draga te Gradac. Iz Mostara
odnosno Širokog Brijega vrlo lako se dođe na ovu visoravan. Tu se nalaze mnogi
putokazi koji vas usmjeravaju ka Bilima dok se po samoj visoravni nalaze drveni
putokazi koji vas usmjeravaju u sve kutke Bili i odlično se uklapaju u
cjelokupni krajolik. Reljef je tipičan krški s malo obradive plodne zemlje te
mnoštvom jama i duboki ponora. Plodne vrtače od davnina su bile jedan od
glavnih izvor hrane za preživljavanja ljudi ovog kraja. Na Bilima vlada
umjereno planinska klima s par varijacija na različitim dijelovima.
Područja
manjih nadmorskih visina odnosno područja Bili prema Grabovoj Dragi i Pologu
najtopliji su dijelovi dok su vrhovi Jastrebinka i Grozdac uvjerljivo
najhladniji dijelovi s obilnim snježnim padalinama u zimskim mjesecima.
Posljednjih godine sve više se investira u izgradnju objekata u svim dijelovima
Bili. S porastom broja vikendica krenulo se u realizaciju projekta vođenja
električne energije na Bile.
Krajem ove godine očekuje se da će predjeli od
vrha Grozdaca do svetišta Misišta dobiti električnu energiju, odnosno da će svi
radovi vezani za taj projekt biti završeni. Uz vikendice na Bilima se nalazi i
par stočarski objekata gdje se u ljetnim mjesecima nalaze stada ovaca i koza.
Bile obiluju raznim posebnostima. Jedna od poznatiji posebnosti su konji koju
lutaju ovim krajem. Uz konje tu su brojni kulturno-povijesni spomenici.
Misište
i Šančevi samo su neke posebnosti koje ćemo dotaknuti u sljedećim tekstovima.
Osim svih ovi posebnosti moramo spomenuti odlične klimatske pogodnosti te
bogatstvo prirodnih ljepota i ljekovitog bilja koji čine odlične preduvjete za
razvoj turizma na Bilima.
fra Ivan Ivanda: Šuma i čistina
Svatko ima svoju "šumu" i svatko čezne za "čistinom".
Prema njemačkome filozofu R. Safranskom čovjek sve više ima problema sa samim sobom, to jest s posljedicama svoga djelovanja. Zapleo se u neku vrstu "šume". Živi sa šumom oko sebe i u sebi. Šuma je: nejasnoća, neprozirnost, zbrkanost i zalutalost. Divljina grijeha. Prostor u kojemu se osjeća skučeno i pretijesno. Tjeskobno. Sve u svemu, strašno okružje koje ga sili na propitivanje. Kako izići, dospjeti do čistine? Sama šuma ne nudi izbavljenje. U njoj nećemo naći odgovor. Možemo samo čuti jeku svojih pitanja. I sve tjeskobnije osjećati potrebu za čistinom usred globalne "šikare".
Zalutali smo, i taj je osjećaj danas ustaljeno stanje. Počinjemo tražiti neku čistinu. Što je čistina? Za Safranskoga – prostor u kojemu pojedinac dolazi k sebi, gdje nalazi istinu o sebi. Mjesto raščišćavanja i razjašnjavanja, u nužnu obračunu s mehanizmom laži i privida koji nam nameće globalni svijet. Taj svijet, koji prividno otvara neizmjerna prostranstva slobode, postaje naša tamnica, mreža koja nas sve više zarobljava. Osakaćuje nas i dovodi u stanje neistine.
Upliće nas u izvanjsko i nezbiljsko, u "funkciju", "ulogu" u kojoj se guši istinsko "ja". Iz te mreže može samo onaj tko joj se suprotstavi drukčijim razmišljanjem i ponašanjem. To nije lako i primamljivo jer zahtijeva žestok sukob s općim trendom, s kolektivnom zaslijepljenošću. I to može samo snažna, odvažna osobnost. Uz cijenu da postane žrtva etiketa poput "konzervativizma" i "isključivosti". U svakom slučaju, iskrčiti čistinu znači njegovati način mišljenja i promatranja koji se ne uklapa u "globalističku histeriju". Ne uklapati se u sve i sve usvajati, bez odabira i kriterija. Ne puštati sve u sebe. Razviti imunološki sustav. Imati "filtar". A imat će ga samo onaj tko zna što hoće i što mu je uistinu potrebno. Preporučuje nam se da odbacimo duhovni "teret".
A upravo je odbacivanje toga "tereta", olakšavanje, postalo utegom našega lutanja. Neduhovnost vodi k bezdušnosti. Čovjek mora imati osjećaj za ono što ga se doista tiče. Sve ovisi o odgovoru na pitanje: što me se doista teče? Histerija globalizacije je u tomu da je onemogućila ili već gotovo uništila ovu sposobnost razlikovanja između onoga što je za istinski život bitno i neizostavno i onoga što nas od takva života udaljava.
Puki bijeg iz "šume" ne oslobađa zbrkanosti. Ne izvodi nužno na čistinu.
Čovjek je mora sam prokrčiti. U sebi. I to usred "šikare" grada, države, svijeta. To je imperativ ovoga povijesnog trenutka. Moja jasnoća, moja "čistina" ovisi najviše o meni samomu. Naime, ne moram se predati zbrci i kaosu. Ne moram biti zatočenik globalne mreže. Imam neotuđivu slobodu, slobodu koja u konačnici ostaje sloboda i kada je uvjetovana i ograničena raznim prisilama i javnim mnijenjem ili općim protokom informacija, šarolikim svjetonazorskim ponudama i raznovrsnim životnim nacrtima. Pojedinac ne može u javnosti mnogo toga postići jer je javnost „tvrd orah“.
No, može upravljati sobom i zaštiti se od kobnih vanjskih utjecaja. Ne smije dopustiti da mu život određuje "struktura" nego treba uvijek iznova otkrivati prostor za osobni rast. Individualni život može uspjeti i onda kada mu se suprotstavlja društvena cjelina. To svakako uključuje razvijanje osjetila za jasan i čist pogled, za razabiranje osobnoga puta kroz neprohodnu šumu. Možda nam upravo danas nedostaje svijest o tomu da nas do "čistine" neće dovesti nikakvi sustavi ili institucije, a ponajmanje društveno-političke, nego samo odvažno osobno traganje za jasnoćom i istinitošću.
Čovjekova iskonska čežnja je zadobiti jasnoću o sebi i svome životu. "Biti načistu sa samim sobom" – preduvjet je ispravna života. Dok god nam je mišljenje zbrkano i nerazgovijetno, i djelovanje će biti neodređeno i neuređeno. Svatko ima svoju "šumu" i svatko čezne za "čistinom". Na nju nas i Krist upućuje. On je svjetlo koje uvijek sja pred nama da nas izvede iz svih tmina, i put kojim se dospijeva do čistine. U hodu s Isusom zadobiva se jasnoća pogleda, razlikovanje koje u vremenu globalizacije postaje nužno poput prave životne mudrosti. Ono je stvarno svjetlo u kojemu se vidi oštro i bistro. Za to svjetlo valja otvoriti oči. "Ako su ti oči bistre, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu" (Mt 6,22).
Kolumna
fra Ivan Ivanda: Bestidnost
Svijet je postao neka vrsta javne izložbe: sve se izlaže. Ne samo robu, nego i tijelo i dušu. Takvo izlaganje ukida tajnu, intimnu, skrivenost. Sve je izvanjšteno. Širi se navika koja je zarazila i ponašanje mladih: imam osjećaj da živim samo ako se pokazujem.
U knjizi znakovita naslova Neugodni gost. Nihilizam i mladi talijanski filozof i psiholog U. Galimberti pokušava naznačiti uzroke i posljedice ništavila i ravnodušnosti koji danas sve više zahvaćaju mlade ljude. Među ostalim, osvrće se na pojavu bestidnog razgolićavanja intime. Srušeni su zidovi koji odvajaju unutarnje od vanjskog, diskretnu, jedinstvenu, intimnu stranu svakog od nas od njezina izlaganja i oglašavanja.
Intimnost je ono što uskraćujemo strancu i dopuštamo samo onima koje želimo pripustiti u svoju duboku tajnu, često i nama samima nepoznatu. Stidljivost je ono što štiti našu intimu, svojevrstan oprez gdje se odlučujemo o stupnju otvorenosti ili zatvorenosti prema drugome. Ne smijemo posve razotkriti vlastitu intimnost, kako se ne bi rasplinula tajnovitost i privlačnost naše osobnosti. Rušenje svih ograda znači neizbježno i rušenje onoga što štiti ono najdublje i najsvetije u čovjeku. No, protiv svega toga puše vjetar našega vremena koji hoće sve razotkriti, iznijeti na vidjelo, izložiti svačijem pogledu. Ono što nije izloženo, nije ni primijećeno. Svijet je postao neka vrsta javne izložbe: sve se izlaže. Ne samo robu, nego i tijelo i dušu.
Takvo izlaganje ukida tajnu, intimnu, skrivenost. Sve je izvanjšteno. Širi se navika koja je zarazila i ponašanje mladih: imam osjećaj da živim samo ako se pokazujem. Da bismo bili tu, moramo se pokazati. Izići iz skrivenosti. Jer, u skrivenosti nisam zamijećen. U skrivenosti sam nitko. Skrivanje može čak biti i sumnjivo za javno mnijenje. Ono hoće da sve bude dostupno svima, izloženo radoznalom pogledu. Oglašeno i de-privatizirano. Pojedinac kao da nema pravo na tajnu, na privatnost, na nutarnjost. Javna priznanja, ispovijedi, razotkrivanja vode k bestidnom pokazivanju sama sebe.
Bestidnost je tako postala krepost: krepost iskrenosti. Nemam više ništa što bi bilo samo moje. Sve je zajedničko vlasništvo. I ne smijemo se ničega stidjeti, jer stid se smatra neiskrenošću, zatvaranjem u sebe. Bestidnost je iskrenost, otvaranje, izlaganje. Kada kažem "nije me stid", to ne znači samo da nisam kriv, nego i to da se ne bojim izloženosti pred drugima. Od bestidnosti sam načinio ne samo svoju vrlinu, nego i dokaz svoje iskrenosti i nedužnosti.
Emisije poput Velikog brata, Farme, i sličnih nude svim korisnicima televizije i interneta mogućnost pomnog motrenja tuđe duše. Kada je dvanaest ljudi zatvoreno u skučen prostor i izdvojeno od svijeta, bez knjiga i u besposlici, zacijelo neće pokazati svoju normalnost, nego svoju patološku stranu. Posrijedi je spektakl ludosti, a ne normalnosti.
Za Galimbertija je to veća pornografija od pornografije u pravom smislu riječi, jer je gore razgolićavanje duše nego tijela. I to svatko može vidjeti. Tomu služe masovni mediji. Oni sve nametljivije i drskije upadaju u diskretnost pojedinca. Više nisu dovoljni testovi, upitnici, uzorci, statistike, nego se pojedinca uvlači u to da sam svojim intimnim priznanjima, emocijama u direktnom prijenosu, ljubavnim pričama i trivijalizacijama privatnih života nudi svoju unutarnjost, svoju intimnost i u javnosti pokazuje svoja čuvstva u skladu s bestidnošću koju ljudi odobravaju kao izraz iskrenosti, jer naposljetku vrijedi geslo: "Nema se ništa skrivati, ne treba se ničega stidjeti."
Zanimljivo je da Galimberti u toj pojavi vidi i religioznu dimenziju. Čar gledanja takvih prizora nije toliko u tomu da za trenutak provirimo u tuđi seksualni život, nego naša nesvjesna transpozicija na Božje mjesto. Čovjek-gledatelj se postavlja u ulogu Boga koji motri ljudske živote. Nakon "smrti Boga", koju je Nietzsche navijestio, sada čovjek-gledatelj postaje Božje oko. Sada gledatelj ima ono posebno pravo koje je prije bilo pravo Božjega oka da pomno motri nutrinu svakoga od nas. Na neki se način ukida Božje pravo i daje u ruke svima po volji.
Ova bestidnost, ovo razgolićavanje onog najvrjednijeg što čovjek nosi u sebi, nužno mora voditi osiromašenju i poniženju ljudske osobe. Stidljivost je krajnje pozitivno i zdravo ljudsko čuvstvo koje nas upravo čuva od onoga patološkoga i nenormalnoga. Jedino Bog ima istinsko pravo da motri najdublje, intimne predjele naše duše, i to mu pravo nitko ne može oduzeti. Jer, njegov je pogled očinski, prožet ljubavlju. To je savršeno čist pogled, bez primjesa pokvarenosti i znatiželjnosti koje su svojstvene nama ljudima. I dobro je izložiti se tomu pogledu. I pitati se: kako me Bog vidi? I kako je želim vidjeti sebe, preobražen njegovim pogledom?
Kolumna
Uspješno dovršenje projekta prikupljanja sredstava za izgradnju hranilice za konje s Bila
Uspješno je doveden do samoga kraja projekt prikupljanja sredstava za izgradnju hranilice za stada divljih konja na Bilima, koji je otpočeo svečanim predstavljanjem kalendara, oplemenjenoga motivima iz života tih zadivljujućih životinja, održanim prošloga mjeseca u Klubu Aluminij.
Iscrpljenim konjima na Bilima tvrtka Namex i Konjički klub Tornado dovezli hranu
Snijeg, zima i hladnoća stigli su i u naše krajeve a sa njima i problemi od životne važnosti za grupu poludivljih konja koji obitavaju na proplanku Bile u blizini Čabulje.
Večer gusala, gange i bećarca
Večer gusala, gange i bećarca održana je 26. listopada 2006. u Gorancima. Voditelj programa bio je fra Tomislav Puljić, tadašnji župnik.
Vrijedna donacija za konje na Bilima od pekarne Julija
Početkom godine Bile je zahvatilo nevrijeme s snijegom i olujnom burom.
Goranci na prvi dan Nove godine vrvjeli ljudima
Danas je mnogo ljudi iskoristilo lijep i sunčan dan koji su proveli na Gorancima, a mi smo bili na Gorancima, Bogodolu, Bilima...
