Goranci, jedinstvena oaza i prirodni lijek protiv depresije. Goranci su ukratko - odmor za dušu i tijelo.
Misište - prastaro svetište na Bilima
U srcu kamene Hercegovine, gdje se visoravan Bile pruža između župa Goranci i Mostarski Gradac, nalazi se jedno od najpoznatijih misišta u Bosni i Hercegovini – Misište na Bilima. Ovo sveto mjesto, skrovito smješteno među stoljetnim hrastovima i kamenjarima, stoljećima čuva uspomenu na duhovnost, otpor i nepokolebljivu vjeru hrvatskog naroda, piše Goranci online.
Katedrale pod vedrim nebom
Misišta su tijekom stoljeća osmanske vladavine bila svojevrsne katedrale pod vedrim nebom. U vremenu kad su samostani rušeni, a crkve spaljivane, vjernici su se okupljali po skrovitim dolinama, pećinama i grobljima – na misištima – gdje su fratri služili svete mise u najvećoj tajnosti. Ta mjesta nisu bila samo liturgijska utočišta, nego i žarišta društvenog života. Tu se molilo, ispovijedalo, krstilo, ženilo i veselilo, stvarajući neraskidivu vezu između vjere i zajedništva.
Misište na Bilima – svetište stoljetne vjernosti
Misište na Bilima spominje se u crkvenim zapisima starim više od 800 godina. Franjevci su ovdje neumorno služili mise, čak i pod prijetnjom progona. Tijekom stoljeća, sveta misa nikada nije prestajala, unatoč ratovima, zabranama i strahu. Ovdje su se slavile sve sakramentalne svečanosti – od prve pričesti i krizme do vjenčanja i blagoslova polja.
Upravo to Misište danas stoji kao simbol neprekinutog duhovnog kontinuiteta. Svake godine, na prvu nedjelju iza Petrovdana, visoravan Bile oživi. Tisuće vjernika okupe se na tradicionalnoj Bilskoj misi, događaju koji je odavno prerastao u snažnu kulturno-vjersku manifestaciju.
UNESCO i nematerijalna kulturna baština
Uskoro Misište na Bilima neće biti samo lokalno svetište. U sklopu projekta očuvanja kulturne baštine, pokrenuta je inicijativa da se Bilska misa uvrsti među u nematerijalnu kulturnu baštinu Hercegovine pod UNESCO-vu nematerijalnu kulturnu baštinu. Time će biti potvrđena njezina vrijednost ne samo za Hercegovce, nego i za sve one koji požele doći u ovaj kraj.
Tradicija koja spaja generacije
U staroj vrtači, gdje su danas dvije kapelice i zvonik, nekad se misa služila na otvorenom, dok su vjernici sjedili na kamenicama. Nakon mise uslijedila bi „Bilska užina“. Svaka obitelj donosila bi svoje jelo i drvenu kašiku. Cicvara, uštipci, domaće vino u mijevima i pjesma u kolu trajali bi do večeri. Djevojke su šile nove haljine i plele čarape, nadajući se zamiračini koja bi završila zarukama i brakom. Ljudi su znali svoja „mista“ – Gorančani, Gračani, Grabovljani, Crnčani, Širokobriježani, Položani.
Posebnu simboliku nosi dolazak konjanika iz konjičkog kluba Goranci, koji na konjima – tim simbolima snage i slobode – evociraju vremena kad su Brotnjaci donosili vino i razmjenjivali dobra na visoravni. U čast toj tradiciji 2019. godine otvoren je Trg broćanskih vinara s impozantnim kamenom spomenikom.
Povijest i nada u budućnost
Misište nije bilo pošteđeno ni tragedija. Godine 1938. tijekom mise, mlada djevojka Luca Rotim tragično je izgubila život kada ju je slučajno usmrtio Petar Ćuže, pucajući iz pripilanice. Grob pod hrastovima još uvijek svjedoči o toj nesreći, koja je ostala duboko urezana u kolektivno pamćenje ovoga kraja.
Brojni fratri utkali su sebe u ovu priču. Fra Petar Bakula, fra Didak Buntić, fra Dominik Mandić, fra Kornelije Kordić i fra Vinko Mikulić-Bajević – svi su dali svoj doprinos obnovi i očuvanju Misišta. Godine 1973. izgrađena je pristupna cesta Grabova Draga – Misište, a kasnije su podignute kapelice, zvonik, postavljen suhozid i posađene lipe, koje danas oplemenjuju ambijent svetog mjesta.
Živo svetište vjere i identiteta
Iako su pojedini fratri u prošlosti upozoravali na mogućnost da ovo sveto mjesto bude zaboravljeno, stvarnost ih je demantirala. Iz godine u godinu, broj vjernika raste. Mladi preuzimaju zavjet svojih djedova i baka, i Misište ne prestaje biti duhovno središte, svojevrsni „Facebook“ i „trg“ prošlih stoljeća – mjesto gdje se povezivala duša naroda.
Povijesna važnost šire regije
Visoravan Bile nije usamljena. U blizini se nalaze i druga sveta mjesta poput Otara, Krstivoda, Bukovice, Misarde, Bristovice i Biloševice. Hercegovina, nekadašnja Humska zemlja, obiluje ranokršćanskim crkvama – čak više od 35 ih je evidentirano – što govori o duboko ukorijenjenoj vjeri još od prvih stoljeća kršćanstva.
Misište je mjesto gdje zemlja i nebo dodiruju prošlost i budućnost. Svetište koje, unatoč zubu vremena, ostaje svjetionik vjere, zajedništva i hrvatskog identiteta. Ovdje su se klečala koljena pred Bogom, ali i sretale oči koje će sutra zajedno kročiti u brak. Ovdje se tugovalo, slavilo, molilo i pjevalo. Misište živi jer vjernici ne zaboravljaju.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti Goranci online kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
>>> VIDEO Misišta na izvoru baštine 1. dio
>>> VIDEO Misišta na izvoru baštine 2. dio
Povijesne činjenice:
-
Cesta Grabova Draga – Misište (Male Bile) izgrađena je 1973. godine na prijedlog tadašnjeg goranačkog župnika fra Kornelija Kordića (bio na službi od 1988. do1993.). Premjere je izradio Mirko Bošnjak, geometar u rudnicima Boksita na Lištici, dok su radove vodili Petar Bošnjak, Stipe Bošnjak-Čiča, Mirko Bošnjak-geometar, Jozo Marić Adžija i Žarko Marić Ivanov.
-
Tijekom službe fra Vinka Mikulića – Bajevića, Misište na Bilima ograđeno je kamenim suhozidom, izgrađena je nova kapelica s oltarom i zvonikom te je nabavljeno crkveno zvono.
-
Za vrijeme fra Tihomira Kutle (dok je bio župnik u Mostarskom gradu ili Klobuku), 1987. godine, u Misištu su posađene lipe, čime je dodatno oplemenjen ambijent ovog svetog mjesta.
-
Tragičan događaj iz 1938. godine svjedoči o nesretnom incidentu kada je Petar Ćuže (rođen 1916.) nehotice, pucajući iz "pripilanice", usmrtio djevojku Lucu Rotim (rođenu 1904.) čemu svjedoči kameni grob pod hrastovima. U istom incidentu lakše je ranjen Nikola Marić iz Grabove Drage.
fra Ivan Ivanda: Šuma i čistina
Svatko ima svoju "šumu" i svatko čezne za "čistinom".
Prema njemačkome filozofu R. Safranskom čovjek sve više ima problema sa samim sobom, to jest s posljedicama svoga djelovanja. Zapleo se u neku vrstu "šume". Živi sa šumom oko sebe i u sebi. Šuma je: nejasnoća, neprozirnost, zbrkanost i zalutalost. Divljina grijeha. Prostor u kojemu se osjeća skučeno i pretijesno. Tjeskobno. Sve u svemu, strašno okružje koje ga sili na propitivanje. Kako izići, dospjeti do čistine? Sama šuma ne nudi izbavljenje. U njoj nećemo naći odgovor. Možemo samo čuti jeku svojih pitanja. I sve tjeskobnije osjećati potrebu za čistinom usred globalne "šikare".
Zalutali smo, i taj je osjećaj danas ustaljeno stanje. Počinjemo tražiti neku čistinu. Što je čistina? Za Safranskoga – prostor u kojemu pojedinac dolazi k sebi, gdje nalazi istinu o sebi. Mjesto raščišćavanja i razjašnjavanja, u nužnu obračunu s mehanizmom laži i privida koji nam nameće globalni svijet. Taj svijet, koji prividno otvara neizmjerna prostranstva slobode, postaje naša tamnica, mreža koja nas sve više zarobljava. Osakaćuje nas i dovodi u stanje neistine.
Upliće nas u izvanjsko i nezbiljsko, u "funkciju", "ulogu" u kojoj se guši istinsko "ja". Iz te mreže može samo onaj tko joj se suprotstavi drukčijim razmišljanjem i ponašanjem. To nije lako i primamljivo jer zahtijeva žestok sukob s općim trendom, s kolektivnom zaslijepljenošću. I to može samo snažna, odvažna osobnost. Uz cijenu da postane žrtva etiketa poput "konzervativizma" i "isključivosti". U svakom slučaju, iskrčiti čistinu znači njegovati način mišljenja i promatranja koji se ne uklapa u "globalističku histeriju". Ne uklapati se u sve i sve usvajati, bez odabira i kriterija. Ne puštati sve u sebe. Razviti imunološki sustav. Imati "filtar". A imat će ga samo onaj tko zna što hoće i što mu je uistinu potrebno. Preporučuje nam se da odbacimo duhovni "teret".
A upravo je odbacivanje toga "tereta", olakšavanje, postalo utegom našega lutanja. Neduhovnost vodi k bezdušnosti. Čovjek mora imati osjećaj za ono što ga se doista tiče. Sve ovisi o odgovoru na pitanje: što me se doista teče? Histerija globalizacije je u tomu da je onemogućila ili već gotovo uništila ovu sposobnost razlikovanja između onoga što je za istinski život bitno i neizostavno i onoga što nas od takva života udaljava.
Puki bijeg iz "šume" ne oslobađa zbrkanosti. Ne izvodi nužno na čistinu.
Čovjek je mora sam prokrčiti. U sebi. I to usred "šikare" grada, države, svijeta. To je imperativ ovoga povijesnog trenutka. Moja jasnoća, moja "čistina" ovisi najviše o meni samomu. Naime, ne moram se predati zbrci i kaosu. Ne moram biti zatočenik globalne mreže. Imam neotuđivu slobodu, slobodu koja u konačnici ostaje sloboda i kada je uvjetovana i ograničena raznim prisilama i javnim mnijenjem ili općim protokom informacija, šarolikim svjetonazorskim ponudama i raznovrsnim životnim nacrtima. Pojedinac ne može u javnosti mnogo toga postići jer je javnost „tvrd orah“.
No, može upravljati sobom i zaštiti se od kobnih vanjskih utjecaja. Ne smije dopustiti da mu život određuje "struktura" nego treba uvijek iznova otkrivati prostor za osobni rast. Individualni život može uspjeti i onda kada mu se suprotstavlja društvena cjelina. To svakako uključuje razvijanje osjetila za jasan i čist pogled, za razabiranje osobnoga puta kroz neprohodnu šumu. Možda nam upravo danas nedostaje svijest o tomu da nas do "čistine" neće dovesti nikakvi sustavi ili institucije, a ponajmanje društveno-političke, nego samo odvažno osobno traganje za jasnoćom i istinitošću.
Čovjekova iskonska čežnja je zadobiti jasnoću o sebi i svome životu. "Biti načistu sa samim sobom" – preduvjet je ispravna života. Dok god nam je mišljenje zbrkano i nerazgovijetno, i djelovanje će biti neodređeno i neuređeno. Svatko ima svoju "šumu" i svatko čezne za "čistinom". Na nju nas i Krist upućuje. On je svjetlo koje uvijek sja pred nama da nas izvede iz svih tmina, i put kojim se dospijeva do čistine. U hodu s Isusom zadobiva se jasnoća pogleda, razlikovanje koje u vremenu globalizacije postaje nužno poput prave životne mudrosti. Ono je stvarno svjetlo u kojemu se vidi oštro i bistro. Za to svjetlo valja otvoriti oči. "Ako su ti oči bistre, čitavo će ti tijelo biti u svjetlu" (Mt 6,22).
Kolumna
fra Ivan Ivanda: Bestidnost
Svijet je postao neka vrsta javne izložbe: sve se izlaže. Ne samo robu, nego i tijelo i dušu. Takvo izlaganje ukida tajnu, intimnu, skrivenost. Sve je izvanjšteno. Širi se navika koja je zarazila i ponašanje mladih: imam osjećaj da živim samo ako se pokazujem.
U knjizi znakovita naslova Neugodni gost. Nihilizam i mladi talijanski filozof i psiholog U. Galimberti pokušava naznačiti uzroke i posljedice ništavila i ravnodušnosti koji danas sve više zahvaćaju mlade ljude. Među ostalim, osvrće se na pojavu bestidnog razgolićavanja intime. Srušeni su zidovi koji odvajaju unutarnje od vanjskog, diskretnu, jedinstvenu, intimnu stranu svakog od nas od njezina izlaganja i oglašavanja.
Intimnost je ono što uskraćujemo strancu i dopuštamo samo onima koje želimo pripustiti u svoju duboku tajnu, često i nama samima nepoznatu. Stidljivost je ono što štiti našu intimu, svojevrstan oprez gdje se odlučujemo o stupnju otvorenosti ili zatvorenosti prema drugome. Ne smijemo posve razotkriti vlastitu intimnost, kako se ne bi rasplinula tajnovitost i privlačnost naše osobnosti. Rušenje svih ograda znači neizbježno i rušenje onoga što štiti ono najdublje i najsvetije u čovjeku. No, protiv svega toga puše vjetar našega vremena koji hoće sve razotkriti, iznijeti na vidjelo, izložiti svačijem pogledu. Ono što nije izloženo, nije ni primijećeno. Svijet je postao neka vrsta javne izložbe: sve se izlaže. Ne samo robu, nego i tijelo i dušu.
Takvo izlaganje ukida tajnu, intimnu, skrivenost. Sve je izvanjšteno. Širi se navika koja je zarazila i ponašanje mladih: imam osjećaj da živim samo ako se pokazujem. Da bismo bili tu, moramo se pokazati. Izići iz skrivenosti. Jer, u skrivenosti nisam zamijećen. U skrivenosti sam nitko. Skrivanje može čak biti i sumnjivo za javno mnijenje. Ono hoće da sve bude dostupno svima, izloženo radoznalom pogledu. Oglašeno i de-privatizirano. Pojedinac kao da nema pravo na tajnu, na privatnost, na nutarnjost. Javna priznanja, ispovijedi, razotkrivanja vode k bestidnom pokazivanju sama sebe.
Bestidnost je tako postala krepost: krepost iskrenosti. Nemam više ništa što bi bilo samo moje. Sve je zajedničko vlasništvo. I ne smijemo se ničega stidjeti, jer stid se smatra neiskrenošću, zatvaranjem u sebe. Bestidnost je iskrenost, otvaranje, izlaganje. Kada kažem "nije me stid", to ne znači samo da nisam kriv, nego i to da se ne bojim izloženosti pred drugima. Od bestidnosti sam načinio ne samo svoju vrlinu, nego i dokaz svoje iskrenosti i nedužnosti.
Emisije poput Velikog brata, Farme, i sličnih nude svim korisnicima televizije i interneta mogućnost pomnog motrenja tuđe duše. Kada je dvanaest ljudi zatvoreno u skučen prostor i izdvojeno od svijeta, bez knjiga i u besposlici, zacijelo neće pokazati svoju normalnost, nego svoju patološku stranu. Posrijedi je spektakl ludosti, a ne normalnosti.
Za Galimbertija je to veća pornografija od pornografije u pravom smislu riječi, jer je gore razgolićavanje duše nego tijela. I to svatko može vidjeti. Tomu služe masovni mediji. Oni sve nametljivije i drskije upadaju u diskretnost pojedinca. Više nisu dovoljni testovi, upitnici, uzorci, statistike, nego se pojedinca uvlači u to da sam svojim intimnim priznanjima, emocijama u direktnom prijenosu, ljubavnim pričama i trivijalizacijama privatnih života nudi svoju unutarnjost, svoju intimnost i u javnosti pokazuje svoja čuvstva u skladu s bestidnošću koju ljudi odobravaju kao izraz iskrenosti, jer naposljetku vrijedi geslo: "Nema se ništa skrivati, ne treba se ničega stidjeti."
Zanimljivo je da Galimberti u toj pojavi vidi i religioznu dimenziju. Čar gledanja takvih prizora nije toliko u tomu da za trenutak provirimo u tuđi seksualni život, nego naša nesvjesna transpozicija na Božje mjesto. Čovjek-gledatelj se postavlja u ulogu Boga koji motri ljudske živote. Nakon "smrti Boga", koju je Nietzsche navijestio, sada čovjek-gledatelj postaje Božje oko. Sada gledatelj ima ono posebno pravo koje je prije bilo pravo Božjega oka da pomno motri nutrinu svakoga od nas. Na neki se način ukida Božje pravo i daje u ruke svima po volji.
Ova bestidnost, ovo razgolićavanje onog najvrjednijeg što čovjek nosi u sebi, nužno mora voditi osiromašenju i poniženju ljudske osobe. Stidljivost je krajnje pozitivno i zdravo ljudsko čuvstvo koje nas upravo čuva od onoga patološkoga i nenormalnoga. Jedino Bog ima istinsko pravo da motri najdublje, intimne predjele naše duše, i to mu pravo nitko ne može oduzeti. Jer, njegov je pogled očinski, prožet ljubavlju. To je savršeno čist pogled, bez primjesa pokvarenosti i znatiželjnosti koje su svojstvene nama ljudima. I dobro je izložiti se tomu pogledu. I pitati se: kako me Bog vidi? I kako je želim vidjeti sebe, preobražen njegovim pogledom?
Kolumna
Uspješno dovršenje projekta prikupljanja sredstava za izgradnju hranilice za konje s Bila
Uspješno je doveden do samoga kraja projekt prikupljanja sredstava za izgradnju hranilice za stada divljih konja na Bilima, koji je otpočeo svečanim predstavljanjem kalendara, oplemenjenoga motivima iz života tih zadivljujućih životinja, održanim prošloga mjeseca u Klubu Aluminij.
Iscrpljenim konjima na Bilima tvrtka Namex i Konjički klub Tornado dovezli hranu
Snijeg, zima i hladnoća stigli su i u naše krajeve a sa njima i problemi od životne važnosti za grupu poludivljih konja koji obitavaju na proplanku Bile u blizini Čabulje.
Večer gusala, gange i bećarca
Večer gusala, gange i bećarca održana je 26. listopada 2006. u Gorancima. Voditelj programa bio je fra Tomislav Puljić, tadašnji župnik.
Vrijedna donacija za konje na Bilima od pekarne Julija
Početkom godine Bile je zahvatilo nevrijeme s snijegom i olujnom burom.
Goranci na prvi dan Nove godine vrvjeli ljudima
Danas je mnogo ljudi iskoristilo lijep i sunčan dan koji su proveli na Gorancima, a mi smo bili na Gorancima, Bogodolu, Bilima...
