U svijetu u kojem čovjek ima vremena za gotovo sve, osim za Boga, Isusova prispodoba na nadašnju 22 nedjelju kroz godinu koju čitamo u Matejevom evanđelju o deset djevica snažno odjekuje i danas. Ona nas upozorava na jednu od najvećih opasnosti suvremenog života – da, zaokupljeni prolaznim stvarima, zaboravimo ono najvažnije: pripremiti svoje srce za susret s Gospodinom. Jer život prolazi, vrijeme nam nije zajamčeno, a trenutak susreta s Kristom doći će svakome od nas.
Deset djevica – slika današnjega čovjeka
U današnjem Evanđelju Isus govori o deset djevica koje su sa svjetiljkama krenule u susret zaručniku. Pet ih bijaše mudrih, a pet ludih. Naizgled među njima nije bilo velike razlike. Sve su imale svjetiljke, sve su čekale zaručnika i sve su, umorne od čekanja, zaspale.
Ali postojala je jedna presudna razlika: mudre su ponijele dovoljno ulja, a lude nisu.
U toj jednostavnoj slici skriva se duboka istina o našem kršćanskom životu.
I danas mnogi nose ime kršćanina. Mnogi su kršteni, primili su sakramente, slave Božić i Uskrs, odlaze u crkvu i govore da vjeruju u Boga. Ali Isus nas ovom prispodobom poziva da se zapitamo: Ima li u našim srcima dovoljno ulja istinske vjere, ljubavi i dobrih djela?
Jer nije dovoljno samo nositi svjetiljku. Potrebno je da ona gori.
Nije dovoljno samo govoriti da smo vjernici. Potrebno je živjeti svoju vjeru.
Što je ulje koje Gospodin traži od nas?
Ulje u ovoj prispodobi možemo razumjeti kao sliku onoga što hrani naš duhovni život: Božje milosti, žive vjere, molitve, ljubavi i dobrih djela.
To je ulje koje skupljamo kada iskreno molimo, kada se kajemo za svoje grijehe, kada pristupamo svetoj ispovijedi, kada se hranimo Kristovim Tijelom u Euharistiji i kada činimo dobro drugima.
To je ulje koje dolazi do izražaja kada oprostimo onome tko nas je povrijedio, kada pomognemo siromahu, posjetimo bolesnika, utješimo osamljenoga ili pružimo ruku čovjeku kojega su svi zaboravili.
A koliko danas toga ulja nedostaje!
Živimo u vremenu u kojem imamo sve više mogućnosti, a sve manje mira. Imamo pametne telefone, internet, društvene mreže i neprestanu povezanost s cijelim svijetom, a često smo sve udaljeniji jedni od drugih – i od Boga.
Imamo vremena satima pregledavati tuđe živote, ali nemamo nekoliko minuta za molitvu.
Imamo vremena za rasprave i osuđivanja, ali nemamo vremena saslušati čovjeka u nevolji.
Brinemo se za izgled svojih domova, automobila i odjeće, a nerijetko zaboravljamo urediti vlastitu dušu.
Naše su svjetiljke možda izvana lijepe, ali pitanje je ima li u njima ulja koje će održati plamen vjere.
„Evo Zaručnika!“ – poziv koji će jednom čuti svatko od nas
Najpotresniji trenutak Evanđelja događa se usred noći.
Odjednom se začuje glas: „Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!“
Taj poziv podsjeća nas na istinu koju suvremeni čovjek često pokušava potisnuti: naš zemaljski život nije vječan.
Svatko od nas jednom će stati pred Boga.
Ne znamo kada će se to dogoditi. Ne znamo koliko nam je dana darovano. Ne znamo hoćemo li sutra imati priliku učiniti ono dobro koje danas odgađamo.
Ali znamo da je Krist naš Zaručnik, onaj koji nas ljubi i poziva na vječnu radost zajedništva s njime.
Zato Isusove riječi nisu poziv na strah i očaj, nego na obraćenje, budnost i pouzdanje u Božje milosrđe.
Bog nas ne želi zateći nepripremljene. On nas već danas poziva da otvorimo svoja srca njegovoj ljubavi.
Najveća zabluda današnjega vremena: „Ima vremena!“
Koliko puta čovjek kaže: „Sutra ću se promijeniti. Sutra ću se ispovjediti. Sutra ću početi moliti. Sutra ću oprostiti. Sutra ću se vratiti Bogu.“
Ali tko nam je obećao sutra?
Pet ludih djevica nisu bile osuđene zato što su zaspale. Zaspale su i mudre. Njihova je pogreška bila u tome što se nisu na vrijeme pripremile.
Upravo je to jedna od najvažnijih poruka ovoga Evanđelja.
Bog ne očekuje da nikada ne osjetimo slabost, umor ili duhovnu suhoću. On poznaje našu ljudsku krhkost. Ali nas poziva da ne živimo ravnodušno, kao da nam je svejedno hoćemo li ga susresti pripravni ili nepripravni.
Danas mnogi žive kao da je ovozemaljski život jedina stvarnost. Uspjeh se mjeri novcem, položajem, popularnošću i materijalnim bogatstvom.
A kada dođu bolest, starost, gubitak ili smrt, čovjek odjednom shvati koliko je sve ono za čim je trčao bilo prolazno.
Pred Bogom neće biti najvažnije koliko smo imali, nego koliko smo ljubili.
Neće biti presudno koliko su nas ljudi hvalili, nego jesmo li živjeli u prijateljstvu s Kristom.
Zašto mudre djevice nisu podijelile svoje ulje?
Na prvi pogled može izgledati neobično što mudre djevice nisu dale svoje ulje onima kojima je nedostajalo.
Zar nas Isus ne uči dijeliti s drugima?
Naravno da nas uči. Ali ova prispodoba govori o nečemu što nitko ne može učiniti umjesto nas.
Drugi mogu moliti za nas, pomagati nam, svjedočiti vjeru i voditi nas prema Bogu. No nitko umjesto nas ne može donijeti naš osobni odgovor na Božju ljubav.
Ne možemo živjeti samo od vjere svoje majke, oca, bake ili djeda.
Ne možemo se osloniti samo na to što potječemo iz katoličke obitelji ili što su naši preci bili veliki vjernici.
Vjera se prenosi svjedočanstvom, ali se mora i osobno prihvatiti i živjeti.
To je osobito važno danas, kada se kršćanski identitet ponekad svodi na običaje i tradiciju, dok svakodnevni život ostaje daleko od evanđeoskih vrijednosti.
Čuvati vjeru svojih predaka znači mnogo više od čuvanja uspomena. To znači živjeti ono za što su oni molili, žrtvovali se i ustrajali.
„Ne poznam vas!“ – najteže riječi Evanđelja
Na kraju prispodobe dolaze i ostale djevice te mole: „Gospodine! Gospodine! Otvori nam!“
Ali odgovor glasi: „Zaista kažem vam, ne poznam vas!“
Te riječi trebale bi nas duboko potresti.
One nas ne uče da je Bog nemilosrdan. Naprotiv, podsjećaju nas koliko je ozbiljan dar slobode koju nam je dao.
Bog nikoga ne prisiljava da ga ljubi. On strpljivo poziva, oprašta i čeka čovjekov povratak.
Ali čovjek može cijeloga života odgađati taj susret, zatvarati svoje srce pred milošću i odbijati ljubav koja mu se nudi.
Zato nije dovoljno poznavati Isusovo ime. Potrebno je dopustiti da Isus poznaje naše srce, da ga mijenja i vodi.
Istinsko kršćanstvo nije samo izvanjska pripadnost Crkvi, nego živi odnos s Kristom koji se očituje u ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Kako danas održati svoju svjetiljku upaljenom?
Odgovor nam daje sam život Crkve.
U svakodnevnoj molitvi, redovitom sudjelovanju na svetoj misi, pristupanju sakramentima, čitanju Svetoga pisma i djelima milosrđa naša se duša otvara Božjoj milosti.
Ne moramo činiti velika djela pred očima svijeta.
Ponekad je dovoljno učiniti mali korak: iskreno se pomoliti, prestati širiti mržnju, pomiriti se s članom obitelji, pomoći staroj i nemoćnoj osobi ili pronaći vremena za nekoga tko je sam.
Svako dobro djelo učinjeno iz ljubavi prema Kristu znak je svjetlosti koju nosimo u sebi.
I kada padnemo u grijeh, ne smijemo očajavati. Krist nas poziva da ustanemo, pokajemo se i ponovno krenemo putem svetosti.
Svetost ne znači da nikada ne padnemo, nego da se ne prestajemo vraćati Bogu.
Hoćemo li biti spremni kada Gospodin pokuca?
Prispodoba o deset djevica nije samo priča o nekom budućem trenutku. Ona je ogledalo našega sadašnjeg života.
Krist nam dolazi i danas – u svojoj Riječi, u Euharistiji, u siromašnima, bolesnima, napuštenima i u svakom čovjeku kojemu je potrebna naša ljubav.
Pitanje je prepoznajemo li ga.
Možda danas upravo prolazimo pokraj čovjeka u kojem nas Krist čeka.
Možda danas imamo priliku oprostiti nekome kome godinama nismo oprostili.
Možda nas upravo danas Gospodin poziva da nakon dugo vremena ponovno kleknemo na molitvu ili pristupimo ispovijedi.
Ne odgađajmo taj poziv.
Jer najveća tragedija ne bi bila to što smo na ovome svijetu imali malo bogatstva, uspjeha ili priznanja. Najveća bi tragedija bila da smo imali priliku upoznati Krista, a nismo mu otvorili srce.
Zato nas današnje Evanđelje poziva da ne dopustimo da se plamen naše vjere ugasi pod teretom svakodnevnih briga, sebičnosti i ravnodušnosti.
Neka naše svjetiljke gore ljubavlju, neka ih molitva neprestano hrani i neka naša srca budu spremna za susret s Gospodinom.
Jer kada se jednoga dana začuje poziv: „Evo Zaručnika! Iziđite mu u susret!“, neka nas Krist ne zatekne praznih srca, nego budne u vjeri, bogate ljubavlju i spremne ući u radost njegova vječnoga Kraljevstva.
Molitva
Gospodine Isuse Kriste, ti si svjetlo našega života i Zaručnik koji nas poziva na vječnu radost.
Ne dopusti da se svjetiljka naše vjere ugasi u brigama ovoga svijeta. Nauči nas mudro koristiti vrijeme koje si nam darovao, ljubiti jedni druge, opraštati i činiti dobro.
Oslobodi nas ravnodušnosti i uvjerenja da za obraćenje uvijek imamo vremena. Daj nam ponizno srce koje će te tražiti u molitvi, prepoznavati u bližnjima i primati u svetim sakramentima.
A kada dođe čas našega konačnog susreta s tobom, primi nas u radost svoga nebeskog Kraljevstva.
Amen.
Nema komentara:
Objavi komentar