Ove urnebesne zgode hercegovačkih fratara prepričavaju se generacijama

foto Vjerujem.hr

Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da život iza samostanskih zidova protječe u tišini, molitvi i ozbiljnosti. No tko poznaje hercegovačke franjevce zna da ondje, uz molitvu i pastoralne obveze, nikada nije nedostajalo ni smijeha. Upravo takve trenutke, duhovite zgode, nespretnosti, zaboravljivosti i međusobna zadirkivanja fra Ivan Dugandžić sačuvao je od zaborava u knjizi „Fratri se šale i smiju“, objavljenoj u nakladi Naših ognjišta iz Tomislavgrada, piše Vjerujem.hr.

„Mnogi ljudi misle da je život iza samostanskih zidova smrtno ozbiljan, bez imalo šale i smijeha. Istina je posve suprotna“, kaže fra Ivan, poznati hercegovački franjevac, bibličar i umirovljeni profesor zagrebačkog KBF-a. 

Prema njegovu svjedočenju, upravo među fratrima često nastaje ona vrsta humora koja ne vrijeđa, nego okuplja. Nekad je povod nečija nespretnost, drugi put zaboravljivost, treći put pretjerana ozbiljnost ili jednostavno sposobnost da se čovjek zna našaliti na vlastiti račun. 

„Rijetko gdje ima toliko bezazlene šale i radosnoga smijeha kao upravo po samostanima i redovničkim kućama“, pripovijeda fra Ivan.

Fra Svetozar i kuća koju je zaboravio blagosloviti 

Među fratrima se posebno pamte zgode povezane s fra Svetozarom Kraljevićem, kojega je pratila reputacija zaboravljivog, ali vrlo simpatičnog čovjeka. Sam je, kaže fra Ivan, bio svjestan svoje zaboravljivosti i nije se ljutio kada bi se braća zbog nje šalila.

 Jednom je fra Svetozar obilazio kuće u Gornjim Radišićima zajedno s fra Lukom Sušcem. Kada je fra Luka završio svoj dio i krenuo prema Humcu, pozvali su ga iz jedne kuće. 

„Zar nije fra Svetozar bio u vas?“ upita fra Luka pomalo nervozno. 

„Jest, velečasni, bio je, ali nije blagoslovio“, odgovori žena. 

I doista – fra Svetozar je došao, ukućani su ga ponudili kavom, on je sjeo, zapričali su se i nakon nekog vremena fratar se sjetio da ga čeka još mnogo kuća. Ustao je, pozdravio se i otišao. Tek poslije svi su shvatili da je zaboravio ono zbog čega je zapravo i došao. 

Njegova zaboravljivost znala je dovesti do još nevjerojatnijih situacija. 

Jednom je dugo razgovarao s prijateljem fra Jozom Grubišićem, koji mu je pripovijedao o problemima svoga zeta. Fra Svetozar pažljivo ga je slušao, povremeno postavljao kratka potpitanja, a onda sasvim ozbiljno upitao:

 „Fra Jozo, je li taj tvoj zet oženjen?“ 

Fićo koji je pobjegao bez putnika 

Početkom osamdesetih godina fra Svetozar bio je kapelan na Humcu. Automobila je bilo malo, a nedjeljom je trebalo pokriti brojne filijale, pa je prijevoz zahtijevao dobro planiranje. 

Jedne nedjelje fra Svetozar trebao je Fićom odvesti fra Ivana Landeku na Hardomilje, a sam nastaviti prema Zvirićima. No Fićo nije htio upaliti. 

Trebao ga je netko pogurati. 

Fra Ivan Dugandžić i fra Landeka zasukali su rukave, dok je fra Svetozar sjeo za upravljač. Nakon nekoliko pokušaja automobil je napokon upalio. 

Problem je bio u tome što je fra Svetozar, čim je motor proradio, jednostavno nastavio voziti. Fra Ivan i fra Landeka uzalud su mahali za njim. Vozač ih, potpuno usredotočen na svoj cilj, nije ni primijetio. 

Brko je tako morao pronaći drugi prijevoz. 

Kamenčići u prozor – vlastiti prozor 

Jedna od najpoznatijih zgoda dogodila se u Konjicu. Fra Svetozar vraćao se kasno noću u samostan, ali je zaboravio ponijeti ključ. Fratri su već spavali, pa mu nije preostalo ništa drugo nego nekoga pokušati probuditi. 

Počeo je bacati kamenčiće u prozor. 

Bacao je i čekao. Nitko se nije javljao. 

Ponovno je bacao kamenčiće i čudio se kako fratar nikako ne ustaje. A onda je shvatio – cijelo vrijeme gađao je prozor svoje vlastite sobe.

Ni putovanje na željeznički kolodvor nije prošlo bez posljedica njegove zaboravljivosti. Fra Svetozar jednom je odvezao putnika na kolodvor, ispratio ga do vlaka i, nakon što je vlak otišao, krenuo pješice prema samostanu. 

Zaboravio je da je došao automobilom. 

U samostanu su u međuvremenu počeli tražiti automobil, pa su se čak zabrinuli da nije ukraden. Ključ je, međutim, bio kod fra Svetozara, a automobil je pronađen ondje gdje ga je ostavio – na kolodvoru. 

Fra Martin koji je dvaput stigao na isto mjesto 

Jednom je fra Svetozar vozio fra Martina Planinića prema Bijelom Polju. Fra Martin je trebao izaći u Jablanici, koja je bila na pola puta. 

No fra Martin je imao jednu osobinu: kao suvozač brzo bi zaspao. 

I zaspao je. 

Fra Svetozar je zaboravio da ga treba ostaviti u Jablanici i odvezao ga sve do Bijelog Polja. 

Kada je shvatio što se dogodilo, fra Martin je odlučno zatražio povratak. Fra Svetozar je pristao. No scenarij se ponovio. 

Fra Martin je opet zaspao. 

Ovoga puta probudio se tek pred samostanom u Konjicu. 

Tako su obojica, nakon nekoliko sati vožnje, završila upravo ondje odakle su krenula.

Fra Vojo i „njegova“ soba 

Fra Vojislav Mikulić bio je, prema Dugandžićevu svjedočenju, prava slika rastresena i zaboravljiva fratra. Dok je uređivao knjižnicu u mostarskom samostanu, nikako nije mogao zapamtiti broj svoje sobe. 

Zato je na vrata stavio malu pločicu kako bi ih prepoznao. Fratrima, naravno, nije trebalo dugo da otkriju kako se ta pločica može premjestiti. 

Kad bi fra Vojo ugledao pločicu na vratima, ušao bi bez kucanja. A onda bi se zaprepastio vidjevši drugog fratra u sobi. 

„Što ti radiš u mojoj sobi?“ znao bi ljutito pitati.

Kad je zamalo došlo do pogrešnog vjenčanja 

U Grljevićima, gdje je fra Vojo bio župnik, dogodila se zgoda koja je lako mogla prerasti u ozbiljan problem. 

Na vjenčanju je u maloj kapelici bila velika gužva. U jednom trenutku mladoženja i kum zamijenili su mjesta. 

Kada je došao trenutak vjenčane privole, fra Vojo se zbunio i obratio kumu: 

„Uzimaš li ovdje nazočnu I. za svoju zakonitu ženu…?“ 

Kum je pokušao objasniti da nije mladoženja, ali ga je fra Vojo odmah prekinuo: 

„Nema nikakva suvišna razgovora, samo odgovaraj s da ili ne!“ 

Srećom, zabuna je razriješena prije nego što je nastalo neželjeno vjenčanje.

„Babo mi se dvaput ženio!“ 

Fra Drago Stojić bio je poznat kao čovjek škrt na riječima, ali je upravo zbog toga znao dati odgovor koji se dugo pamti. 

Na Humcu je marljivo obrađivao samostanski vrt. Jednom su dvije gospođe muslimanke iz Ljubuškoga zastale kraj vrta i divile se velikim rajčicama. 

Fra Drago im je ponudio da im ubere nekoliko. 

Jedna ga je tada upitala: „Molim vas, tko obrađuje tako velik vrt?“ 

„Sve ja sa svojom braćom“, odgovori fra Drago i pokaže na fra Miju i nekoliko mladih novaka. 

Ženi nije bilo jasno kako mogu biti braća kad je među njima tolika razlika u godinama. 

„Babo mi se dvaput ženio!“ kratko je odgovorio fra Drago. 

Objašnjenje je bilo kraće od bilo kakvog teološkog tumačenja franjevačkog bratstva.

Fra Zlato i „najvažniji čovjek u Crkvi“ 

Fra Zlatko Sivrić, kojega su zvali fra Zlato, bio je društven i veseo čovjek, poznat po tome što je volio pjevati gange. Imao je širok krug prijatelja, među njima i pripadnike drugih vjera. 

Jedan od njih bio je Hasa Duranić, vozač kamiona iz Mostara. 

Kada je umro papa Ivan Pavao XXIII., crkvena zvona dugo su zvonila. Hasa je kamionom prolazio prema Crnim Lokvama i začudio se neprekidnoj zvonjavi. 

Zaustavio je kamion i pitao čovjeka koga zvona oplakuju. 

„Najvažniji čovjek u našoj Crkvi“, odgovorio mu je ovaj. 

Hasa je zaključio da je umro fra Zlato – čovjek kojega je smatrao svojevrsnim simbolom katoličkog svećenika. 

Stigao je do Kočerina i potražio župnika. Kada mu je rečeno da je fra Zlato živ i da je u svojoj sobi, Hasa je odahnuo: 

„Hvala Alahu da nije njemu zvonilo!“

Fra Bogdo i hrvanje pred crkvom 

Fra Bogdan Ćubela ostao je u sjećanju kao jednostavan, osjetljiv i vrlo osebujan čovjek. Bio je snažne tjelesne građe i izvrstan hrvač. 

U poratnim godinama, kada su svećenici često bili izloženi provokacijama, jedan je čovjek pokušao pred crkvom izazvati fra Bogdana na hrvanje. 

Fra Bogdo je prihvatio. 

Dok su se njih dvojica hrvala, narod je pristizao na misu. Kako se približavalo vrijeme početka obreda, netko je doviknuo: 

„Velečasni, zakasnit ćete na oltar!“ 

Fra Bogdo, potpuno usredotočen na hrvanje, odgovorio je u svom prepoznatljivom, narodskom stilu. 

Dugandžić upravo u takvim trenucima vidi posebnost fratarskog humora: on proizlazi iz čovjekova karaktera i okolnosti, često spontano i bez namjere da ikoga povrijedi.

Fra Ljudevit i biskupova propovijed 

Fra Ljudevit Rupčić bio je poznat kao intelektualac, erudit i vrlo oštar polemičar, ali i čovjek izraženog smisla za humor. 

Nakon jedne biskupove propovijedi na krizmi na Humcu, koja je fratrima ostala u sjećanju kao posebno gruba, povela se rasprava uz kavu. 

Fra Ivan je komentirao da bi u takvoj prigodi od biskupa očekivao da u propovijedi slavi Boga i ohrabri narod. 

Fra Ljudevit je na to kratko dodao: 

„To ti je u stilu: ja sam ti ovdje umjesto pokojnog Boga.“

„Ako želite pravoga fratra…“ 

Fra Mariofil Perić bio je snažan čovjek, gotovo sušta suprotnost mladom fra Anti Bašiću, koji je bio sitan i mršav. 

Kada je fra Ante trebao preuzeti pastoralnu brigu za Gornje Radišiće, fra Mariofil ga je jedne nedjelje predstavio vjernicima. 

Stao je uz njega pred oltarom i rekao: 

„Dragi vjernici, dok su vaši stari davali redovinu, vidite kakve ste fratre imali“ – i pokazao na sebe. 

Potom je pokazao na mladoga fra Antu: 

„A evo vidite šta vam je sada došlo. Ako želite imati pravoga fratra, znate što vam je činiti.“ 

U toj jednoj rečenici bilo je i zadirkivanja, i samoironije, i tipičnog hercegovačkog smisla za humor.

„Duše ti, nije posljednji doručak“ 

Posebno je duhovita zgoda s fra Zrinkom Čuvalom iz vremena početka međugorskih ukazanja. 

Komunističke vlasti pokušavale su spriječiti večernja okupljanja vjernika. Jedan od ljudi koji je razgovarao s fratrima pokušao je objasniti da se u njegovo vrijeme misa održavala ujutro. 

A zašto se sada odjednom slavi navečer? 

Fra Zrinko mu je odgovorio: 

„Mate, duše ti, nije Isus s učenicima slavio posljednji doručak već posljednju večeru!“ 

Kad se zaboravi i vlastiti šešir 

Fra Lucijan Kordić također je bio poznat po zaboravljivosti. 

Jednom su fra Šito Ćorić i fra Lucijan bili na objedu kod prijatelja. Fra Lucijan je ranije morao otići. Pozdravio se i izašao. 

Nije prošla ni minuta, a netko je ponovno pozvonio. 

Domaćica je otvorila vrata. 

„Oprostite, gospođo Marija, ali tu mi je ostao šešir“, rekao je fra Lucijan. 

„Pater Lucijane, oprostite, ali eto vam ga na glavi.“

Fra Lucijan je zastao, a onda zadovoljno zaključio: 

„O, hvala, hvala. Ipak, dakle, nisam zaboravan.“ 

I otišao. 

Kad Fićo „ne može na kraj sa sobom“ 

Fra Mariofil Perić imao je i svoje probleme s automobilima. Nakon što je fra Berislav Kutle otišao u Basel, njegov Fićo pripao je fra Mariofilu, koji nije bio osobito dobar vozač. 

Kad god bi se vratio s puta, na automobilu bi se pojavila nova ogrebotina. 

Na pitanje kako se to stalno događa, odgovarao je: 

„Kutle ga rašćova, pa ne možeš na kraj s njim.“

Franc i milostinja na nogometnom stadionu 

Među laicima posebno mjesto u fra Ivanovim pričama zauzima fra Franjo Ćavar – Franc, legenda mostarskog samostana. 

Prije ulaska u franjevački red bio je profesionalni brijač, a i kao brat laik nastavio je šišati fratre. Ipak, njegovo je glavno mjesto bila sakristija. 

Bio je poznat i po tome što je izvrsno procjenjivao iznos milostinje. Novac bi još bio na hrpi, a Franc bi gotovo nepogrešivo znao koliko ga ima. 

Jednom je s fratrima gledao važnu nogometnu utakmicu. Stadion je bio prepun gledatelja. Dok su ostali raspravljali o nogometu, Franc je pogledao golemo mnoštvo i zaključio: 

„E, da je ovdje pokupiti milostinju!“ 

Humor kao čuvar uspomena 

Sve ove zgode, koliko god bile kratke i naizgled nevažne, govore o nečemu mnogo važnijem od samih pošalica. One čuvaju uspomenu na ljude. 

Fra Ivan Dugandžić svjestan je da bi mnoge od tih priča nestale zajedno s generacijama fratara koji su ih doživjeli. 

„Već odavno pojedini su mi fratri govorili kako bi bilo šteta da sve te šaljive zgode ostanu zaboravljene s odlaskom onih koji su dotične fratre osobno poznavali“, kaže. 

Zato ih je, nakon dugog odgađanja, odlučio zapisati i ponuditi čitateljima. 

U tim pričama nema velikih životnih pouka, ali ima nečega što je možda jednako važno – ljudskosti. Fratri su u njima prikazani bez uljepšavanja: kao ljudi koji zaboravljaju, griješe, pretjeruju, zadirkuju se, ponekad budu rastreseni, a ponekad jednostavno naprave nešto što će cijelo bratstvo dugo prepričavati. 

I upravo zato su te priče vrijedne. 

Jer iza samostanskih zidova, kako pokazuje fra Ivan Dugandžić, nije živjela samo ozbiljnost. Živjela je i radost. A tamo gdje ima prostora za smijeh na vlastiti račun, očito ima i dovoljno prostora za pravo bratstvo.