Nikola Šop – pjesnik koji je i u patnji pronalazio ljepotu i Boga

foto Tuzlanski.ba

Na današnji dan, 19. kolovoza 1904. godine, u Jajcu je rođen Nikola Šop, jedan od najosebujnijih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. Njegov život obilježili su siromaštvo, rana obiteljska tragedija, teška bolest i gotovo potpuna tjelesna nepokretnost, ali i duboka vjera, skromnost te neobična sposobnost da u patnji pronađe smisao i ljepotu, piše Bljesak.info.

Šop je iza sebe ostavio pjesništvo u kojem se jednostavan svijet običnih ljudi, siromaštva i svakodnevnih predmeta susreće s dubokom duhovnošću. U središtu njegova pjesničkog svijeta često se nalazi Krist – blizak čovjeku, siromašnima i onima koji pate.

Teško djetinjstvo i put prema književnosti

Nikola Šop vrlo je rano ostao bez roditelja. Oca je izgubio kada mu je bilo samo osam, a majku sa četrnaest godina. Kako bi se mogao školovati, morao je obavljati teške fizičke poslove kod drugih obitelji.

Osnovnu školu završio je u rodnom Jajcu, a gimnaziju je pohađao u Banjoj Luci i Beogradu, gdje su živjeli njegovi rođaci. Književnošću se počeo baviti vrlo rano. Već kao četrnaestogodišnjak objavljivao je svoje prve radove, najprije u katoličkim glasilima Anđeo čuvar i Luč, a potom, od 1924. godine, i u Vijencu.

U studentskim je danima objavio zbirke Pjesme siromašnog sina i Nocturno, a do početka Drugoga svjetskog rata objavio je ukupno četiri pjesničke zbirke. Godine 1931. diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na studiju latinskoga jezika i komparativne književnosti. Četiri godine poslije ondje je obranio doktorsku disertaciju o rimskom pjesniku Horaciju.

Pjesnik između književnih strujanja svoga vremena

Tijekom boravka u Beogradu Šop se družio s brojnim uglednim književnicima. Njegov su rad cijenili Milan Rakić, Jovan Dučić i Isidora Sekulić, okupljeni oko Srpskog književnog glasnika, ali i bosanski franjevci Josip Markušić i Augustin Čičić.

Ipak, Šop se svojim pjesničkim izrazom razlikovao od dominantnih književnih strujanja svoga vremena. Nakon Prvoga svjetskog rata književnom scenom snažno su prolazili avangardni pravci, dok su pjesnici poput Antuna Branka Šimića, Miroslava Krleže i Augusta Cesarca donosili nove poetike i književne postupke.

Šop je ostajao vjeran vezanom stihu, jednostavnosti izraza i kršćanskom svjetonazoru. Upravo zbog toga dio tadašnje, osobito lijevo orijentirane književne kritike, nije imao razumijevanja za njegovo pjesništvo. Njegova religioznost i franjevačka duhovnost činile su ga svojevrsnim samotnjakom na književnoj sceni.

Rodni Jajce i vjera duboko su oblikovali njegovo pjesništvo

Rodni kraj ostavio je snažan trag u Šopovu književnom stvaralaštvu. Njegove pjesme odišu sjetom, tišinom, poniznošću i dubokim osjećajem Božje prisutnosti. U njima se ne susreće Bog udaljen od čovjeka, nego Krist koji ulazi u svakodnevni život običnih ljudi, siromašnih, radnika i obespravljenih.

Posebno mjesto zauzimaju pjesme u kojima Šop izravno ili neizravno govori o Isusu, među kojima su Poziv dragom Isusu, Kuda bih vodio Isusa i Isus čita novine.

U pjesmi Kuda bih vodio Isusa pjesnik zamišlja Krista među običnim ljudima. Vodi ga krojaču i obućaru, među radnike i ljude koji svoju bol utapaju u krčmi. Krist tako postaje blizak čovjeku koji pati, a pjesnik ga ne odvaja od stvarnosti siromaštva i svakodnevnih ljudskih nevolja.

Posebno snažan završetak pjesme donosi sliku Krista čiji šešir pada s glave, zajedno s aureolom. Time Šop na dojmljiv način spaja sakralno i svakodnevno, nebesko i zemaljsko.

Godine bolesti i potpune nepokretnosti

Šopov je život dodatno obilježila teška nesreća. Nakon bombardiranja Beograda 1941. godine, pokušavajući spasiti život, skočio je s drugoga kata i teško ozlijedio kralježnicu.

Godine 1943. sa suprugom Antonijom preselio se u Zagreb. Zbog pogrešne terapije njegovo se zdravstveno stanje s vremenom dodatno pogoršavalo. Početkom pedesetih godina mogao se kretati samo unutar svoga stana, dok je od šezdesetih godina pa sve do smrti bio trajno prikovan za krevet.

Mogao je pomicati samo glavu i lijevu ruku. U takvim okolnostima njegova supruga Antonija postala mu je najveća životna i stvaralačka potpora. Kada više nije mogao sam pisati, Nikola joj je diktirao, a ona je zapisivala njegove misli i pjesme.

Uz njezinu je pomoć svakoga četvrtka organizirao susrete s književnicima. Iako su pojedini književnici dolazili, mnogi se nisu ponovno vraćali, zazirući od njegova teškog zdravstvenog stanja.

Ni bolest ni samoća nisu slomile njegov duh

Unatoč teškoj bolesti, Šop u svojim djelima nije postao pjesnik ogorčenosti. Naprotiv, iz njegove poezije izviru zahvalnost, mir, metafizička čežnja i duboko pouzdanje u Boga.

U tome se možda i nalazi najveća posebnost njegova pjesništva: čovjek koji je fizički bio gotovo potpuno zarobljen u vlastitom tijelu uspio je stvoriti poeziju iznimne unutarnje slobode.

Godine 1970. dobio je Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo. Njegove su pjesme uvrštene u školske čitanke, a njegov lik nalazi se i na novčanici od 100 konvertibilnih maraka. U rodnom Jajcu uspomena na pjesnika već se desetljećima čuva kroz tradicionalnu manifestaciju „Šopovi dani na Plivi“, koju početkom listopada organizira HKD Napredak.

O Šopu je fra Bonaventura Duda zapisao riječi koje možda najbolje sažimaju njegovu osobnost i njegovo pjesništvo:

„Nikola Šop bio je po svom djelu osobit učitelj duha. Sveti Franjo ga je živio, a Šop pjevao.“

I doista, Šop je svoj život živio tiho i skromno, bez velikih riječi o vlastitoj patnji. Čak ni bolest koja ga je gotovo potpuno prikovala za krevet nije uspjela ugasiti njegovu vjeru ni stvaralačku snagu.

Pjesnik koji je ostao vjeran svome unutarnjem svijetu

Nikola Šop preminuo je u Zagrebu, a pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj 4. siječnja 1982. godine. Sprovodne obrede predvodio je fra Bonaventura Duda.

Njegov život bio je obilježen gubicima i iskušenjima, ali njegovo pjesništvo nije postalo pjesništvo očaja. Naprotiv, Šop je iz vlastite patnje uspio izgraditi svijet u kojemu se susreću čovjek, priroda, siromaštvo, Krist i nada.

Upravo zato njegovo pjesništvo i danas djeluje snažno. Šop nas podsjeća da veličina čovjeka nije uvijek u onome što može učiniti tijelom, nego i u onome što uspije sačuvati u sebi kada mu život oduzme gotovo sve.

A Nikola Šop sačuvao je ono najvažnije – vjeru, poniznost i sposobnost da u običnom čovjeku i običnim stvarima prepozna trag nečega uzvišenog.