UNESCO ih štiti, a Hercegovina ih gubi: Nestaju stoljetne suhozidine

foto Goranci online

Dok je umijeće suhozidne gradnje još 2018. godine upisano na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, Bosna i Hercegovina nije među državama koje sudjeluju u toj zaštiti. Istodobno, u Hercegovini – kraju u kojem su suhozidi stoljećima oblikovali krajolik i način života – ova vrijedna tradicija polako nestaje.

Iza svake gromače, međe ili podzide krije se priča o mukotrpnom životu hercegovačkog čovjeka. Kamen nije slagan zbog ljepote ili ukrasa, nego iz nužde. Krčenjem kamenitog tla seljaci su nastojali stvoriti tek toliko plodne zemlje da prehrane svoje obitelji. Kamen koji je smetao obradi zemlje nije se odbacivao, nego se pažljivo slagao uz rubove parcela ili je služio za podizanje potpornih zidova koji su sprječavali da kiša odnese dragocjeni sloj zemlje, piše Jabuka.tv.

Suhozid je građevina nastala bez ikakvog vezivnog materijala. Njegova čvrstoća ne proizlazi iz cementa ili vapna, nego iz znanja i iskustva majstora koji kamen slaže tako da svaki komad podupire drugi. Najveći blokovi postavljaju se u temelj, pravilniji i veći kamen oblikuje vanjske strane zida, dok se unutrašnjost ispunjava sitnijim lomljenim kamenjem. Na vrhu se često postavlja niz okomito uspravljenih kamenova koji dodatno pritišću donje slojeve i povećavaju stabilnost cijele konstrukcije.

Upravo zbog takve tehnike suhozidi odolijevaju vremenu bolje nego što bi mnogi očekivali. Kišnica prolazi kroz njihove otvore bez stvaranja velikog pritiska, pa bujice ne ruše zidove, dok jaka hercegovačka bura nema čvrstu površinu na koju bi se oslonila. Zato mnogi suhozidi opstaju desetljećima, pa i stoljećima.

Osim što su nastajali uklanjanjem kamena s oranica, suhozidi su imali brojne praktične svrhe. Njima su se označavale granice posjeda, ograđivali pašnjaci, štitili usjevi od vjetra te oblikovali putovi i terase na strmim padinama. Bez njih bi život u hercegovačkom kršu bio gotovo nezamisliv.

Važno je pritom razlikovati radne suhozide od prapovijesnih kamenih gomila. Gromače ili međe izduženog su oblika i prate granice parcela jer su nastale u poljoprivredne svrhe. S druge strane, prapovijesne gomile, odnosno tumuli, uglavnom su kružnog oblika, izdignuti i smješteni na uzvisinama. Riječ je o drevnim grobnim humcima i zaštićenim arheološkim lokalitetima, čije je oštećivanje ili raskopavanje kazneno djelo.

Nažalost, danas se u Hercegovini suhozidi grade sve rjeđe. Stari majstori koji su poznavali ovu zahtjevnu tehniku polako odlaze, a njihovo znanje često nema tko naslijediti. Mlađe generacije okreću se betonu, mehanizaciji i suvremenim načinima gradnje, dok mnoge nekada obrađivane parcele zarastaju u makiju ili ustupaju mjesto novogradnji.

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Hrvatska posljednjih godina aktivno promiče suhozidnu baštinu kroz radionice, edukativne programe, turističke rute i projekte obnove. Tako je suhozid postao ne samo simbol tradicije nego i vrijedan dio kulturne i turističke ponude.

Hercegovina, međutim, još uvijek nema sustavan program očuvanja ove jedinstvene graditeljske vještine, premda upravo suhozidi predstavljaju jedan od najprepoznatljivijih elemenata njezina krajolika. Ako se uskoro ne poduzmu ozbiljni koraci u zaštiti i prenošenju znanja na mlađe naraštaje, buduće generacije mogle bi ostati bez živog svjedočanstva mukotrpnog rada svojih predaka – baštine koja je stoljećima oblikovala Hercegovinu i njezin identitet.