Nudi plaću od 1.180 eura, hranu i smještaj: „Čoban danas vrijedi suho zlato“

Tradicionalno stočarstvo u Bosni i Hercegovini prolazi kroz jedno od najtežih razdoblja u posljednjih nekoliko desetljeća. Kronični nedostatak radne snage, nedovoljni i često neizvjesni poticaji te sve izraženije klimatske promjene ozbiljno ugrožavaju opstanak ove djelatnosti.

Jedan od onih koji najbolje poznaje stvarnost života na planinskim pašnjacima je profesionalni stočar Boro Pinjuh iz Širokog Brijega, koji već 35 godina ljetne mjesece provodi na Blidinju. Danas se brine o gotovo 470 ovaca, dijelom vlastitih, dijelom povjerenih na čuvanje, ali i o kravama, svinjama te peradi.

Njegov radni dan počinje već u 5:15 sati ujutro, a završava tek oko 23 sata navečer. Mužnja, hranjenje, izvođenje stoke na ispašu i neprestana briga o životinjama svakodnevna su rutina koja ne poznaje vikende ni blagdane.

– Ovo mi je 35. godina planinskog staža. Većinom sam sedam mjeseci uz stoku, pet mjeseci ovdje, a ostatak godine dolje u Širokom Brijegu – ispričao je Pinjuh u reportaži Glasa Hercegovine novinara i urednika Marija Brkića.

Naglašava kako u ovom poslu nema slobodnih dana.

– Dok se pomuzu ovce i krave, nahrane psi i ostala stoka, dođe jedanaest navečer. Nema ovdje ni sveca ni petka – kaže.

Dodaje kako se stoka mora izvesti na ispašu bez obzira na vremenske prilike ili zdravstveno stanje pastira.

– Imao sam temperaturu 40, ali ovce se moraju pustiti. Životinja ne može čekati. Tuđa grla moraš vratiti živa, zdrava i dobro uhranjena – ističe.

Iako mnogima život na planini izgleda idilično, Pinjuh upozorava da iza svega stoje godine rada i velikih ulaganja.

– Lijepo jest, ali nije svaki dan lako. Nema janjeta ako prethodno nisi ulagao – poručuje.

Zlatom nagrađeni sir

Osim uzgoja stoke, Pinjuh proizvodi i miješani sir koji je osvojio tri zlatne plakete, a prodaje ga po cijeni od oko 18 eura za kilogram.

– Netko će reći da je skupo, ali sir ne moramo nuditi ako imamo stalne mušterije. Da nije kvalitetan, ne bi dobio zlatne plakete – kaže.

Janjetinu prodaje po oko 13 eura za kilogram, no objašnjava kako visoki troškovi hrane, veterinarske skrbi i šišanja ovaca, koje stoji do četiri eura po grlu, znatno povećavaju troškove proizvodnje.

Poseban problem predstavlja vuna, koja je danas praktički bez vrijednosti.

– Vuna se više ne koristi. Moram je natovariti i odvesti Komunalnom na Čerigaj. Prije je jedna žena imala vezu prema Bosni pa se vuna odvozila, a sada je nitko neće – kaže stočar.

Bez pasa nema ni stada

U svakodnevnom radu nezamjenjivu ulogu imaju posebno obučeni pastirski psi koji čuvaju stado i štite ga od medvjeda.

– Kad mu kažeš da vrati stado, on ga vraća. Dok je mlad, moraš raditi s njim dok ne shvati naredbe. Bez njega ne bih mogao držati ovce na cijeloj paši – objašnjava Pinjuh.

Istodobno upozorava kako klimatske promjene sve snažnije pogađaju planinska područja.

– Na planini, ako nemaš vode, nemaš ništa. Ljudi koji ovdje sade povrće govore da ga prije nisu morali zalijevati, a sada vodu moraju dovoziti iz jezera. Klima se promijenila – upozorava.

Pastira nema ni za plaću od 1.180 eura

Najveći izazov ipak ostaje pronalazak radne snage. Unatoč tome što nudi mjesečnu plaću od oko 1.180 eura, osiguran smještaj i prehranu, zainteresiranih gotovo da nema.

– Čoban danas vrijedi suho zlato. Imao sam jednoga 15 dana. Rekao je da mora otići javiti se na biro i više se nije vratio. Neće se ni javiti – prepričava svoja iskustva.

Nezadovoljan je i sustavom državnih poticaja. Kako bi ostvario radni staž, otvorio je obrt, no kaže da poticaji kasne ili potpuno izostaju.

– Prošle godine nismo dobili federalni poticaj za ovce. Dobio sam samo županijski kao fizička osoba. Nije čudo što je sve manje pastira i stada – upozorava.

Unatoč svim izazovima, kaže kako ga planina i dalje ispunjava.

– Ovdje se čovjek psihički odmori. Kad je psiha zdrava, zdravije je i tijelo – zaključio je Boro Pinjuh, prenosi Dnevno.hr.