Postoje mjesta na kojima se nebo i zemlja susreću na poseban način. Mjesta na kojima tišina govori više od riječi, gdje svaki kamen nosi uspomenu na molitvu, a svaki korak podsjeća na vjernost Bogu. Jedno od takvih svetih mjesta u Hercegovini zasigurno je Misište na Bilima, piše Goranci online.
Smješteno na prostranoj visoravni između župa Goranci i Mostarski Gradac, okruženo stoljetnim hrastovima i hercegovačkim kršem, ovo je misište stoljećima bilo utočište katoličkog naroda. Kada su crkve bile rušene, kada su zvona utihnula, a javno slavljenje svete mise bilo gotovo nemoguće, Božji narod nije odustajao. Okupljao se upravo ovdje – pod otvorenim nebom, gdje je priroda postajala katedrala, a kameni oltar mjesto susreta čovjeka s Bogom.
Hercegovački franjevci stoljećima su bili čuvari ovoga svetišta. Uz velike opasnosti i brojne žrtve prenosili su vjeru s koljena na koljeno, a Misište je ostalo mjesto na kojem se najbolje može razumjeti koliko je njihova prisutnost značila opstanku katoličkog naroda u Hercegovini. Svaka misa na Bilima svojevrsna je zahvala njihovoj ustrajnosti, ali i svjedočanstvo da se vjera ne može ugasiti kada živi u srcima ljudi.
Sveta misa na Bilima nikada nije bila samo obično okupljanje. Ona je bila ispovijest vjere, čin zahvalnosti i svjedočanstvo da nijedna zemaljska sila ne može ugasiti svjetlo Evanđelja u srcima onih koji vjeruju Kristu. Upravo zato ovo misište nije tek povijesni lokalitet, nego živi spomenik Božjoj vjernosti i ustrajnosti njegova naroda.
I danas, prve nedjelje nakon svetkovine svetih Petra i Pavla, hodočasnike iz Hercegovine, Bosne, Hrvatske i svijeta dolaze na Bile. Ondje se okupljaju čitave obitelji, susreću stari prijatelji i vraćaju oni koje je život odveo daleko od rodnog kraja. No svi dolaze s istom željom – susresti Boga na mjestu gdje je vjera njihovih predaka ostavila neizbrisiv trag.
Posebnu ljepotu Misištu daje njegova jednostavnost. Ovdje nema raskošnih građevina ni velikih svetišnih kompleksa. Oltar je okružen prirodom, a kameni zidovi i stoljetni hrastovi postaju nijemi svjedoci svake izgovorene molitve. Upravo ta skromnost podsjeća na prve kršćane koji su svoju vjeru živjeli i na skrovitim mjestima, svjesni da prava svetost ne proizlazi iz građevina nego iz živoga susreta čovjeka s Bogom.
Današnji čovjek, opterećen užurbanošću, nesigurnošću i brojnim izazovima, na Bilima ponovno otkriva ono bitno – da je Bog uvijek prisutan među svojim narodom. Ovdje se uči kako prava snaga ne dolazi iz moći ili bogatstva, nego iz poniznosti, molitve i pouzdanja u Božju providnost.
Misište na Bilima nije tek uspomena na prošlost. Ono je živo svjedočanstvo da se vjera može očuvati i u najtežim vremenima kada postoje ljudi spremni čuvati je, prenositi i živjeti. Dok se svake godine pod otvorenim hercegovačkim nebom ponovno uzdigne pjesma i zazvoni zvono za početak svete mise, obnavlja se zavjet mnogih naraštaja koji su na ovom mjestu ispovijedali istu vjeru.
Neka zagovor Presvete Bogorodice Kraljice mira, kojoj su se ovdje stoljećima utjecali naši preci, prati svakoga hodočasnika koji dolazi na ovo sveto mjesto. Neka Misište na Bilima i dalje bude izvor milosti, mjesto obraćenja, pomirenja i nade, kako bi se i u budućim naraštajima moglo reći da je na hercegovačkom kamenu vjera ostala živa jer je bila ukorijenjena u Kristu – jučer, danas i uvijeke.
Zato Misište ostaje mnogo više od povijesnog lokaliteta. Ono je oltar pod vedrim nebom, mjesto susreta čovjeka i Boga, simbol ustrajnosti hrvatskog katoličkog naroda u Hercegovini i trajni podsjetnik da se najvrjednija baština ne čuva u muzejima, nego u srcima ljudi koji je iz godine u godinu nastavljaju živjeti.
Nema komentara:
Objavi komentar