Gospina poruka prije četiri dana danas zvuči proročki: Je li ovo odgovor na ono što se dogodilo u Međugorju?

foto Medjugorje.hr

Prije četiri dana Gospa nam je uputila riječi koje danas zvuče gotovo proročki: “Dok tama i nemir vladaju u mnogim srcima, vi budite molitva i moje ispružene ruke ljubavi.” Tada ih je možda netko pročitao kao još jednu mjesečnu poruku. Danas, nakon skrnavljenja svetišta u Međugorju, postaju pitanje upućeno svakome od nas: kako ćemo odgovoriti kada se tama pokaže pred našim očima? 

Nije slučajno da Gospa u svojoj posljednjoj poruci najprije govori o tami koja vlada u srcima. Zlo uvijek započinje ondje gdje čovjek dopusti da mu srce ostane bez svjetla. Tek tada ono izlazi na površinu kroz riječi, djela i postupke koji ranjavaju druge.  

Skrnavljenje Gospina kipa i paljenje oltara u Međugorju m je bolan podsjetnik koliko čovjek može postati izgubljen kada se udalji od Boga. Nije najveća tragedija pošarani ili razbijeni kip. Najveća je tragedija srce koje više ne prepoznaje svetost.  

Zanimljivo je da Gospa u svojoj poruci ne poziva na strah. Ne govori: “Borite se protiv tame.” Ne kaže ni: “Uzvratite onima koji čine zlo.” Umjesto toga kaže: “Budite molitva.” Kao da nam želi reći da se najveće bitke ne dobivaju vikom, nego klečanjem. Ne pobjeđuje onaj tko ima posljednju riječ, nego onaj tko ostane vjeran ljubavi. 

Možda je upravo zato ovaj događaj poziv na ispit savjesti svima nama. Lako je osuditi čovjeka koji je oskvrnuo svetište. Mnogo je teže pogledati vlastito srce i zapitati se: koliko puta svojim riječima, ogovaranjem, ravnodušnošću ili mržnjom i ja rušim ono što je sveto? Koliko puta u vlastitoj obitelji ne živim Evanđelje koje stoji na polici i skuplja prašinu?  

Gospa nas je pozvala da Sveto pismo stavimo na vidljivo mjesto i čitamo ga. Ne zato da ukrasi naš dom, nego da mijenja naše srce. Jer obraćenje ne počinje u svetištima, nego u svakodnevici. Počinje onda kada umjesto osude izaberemo molitvu, umjesto ravnodušnosti ljubav, a umjesto očaja povjerenje u Boga.  

Međugorje će obnoviti oštećene kipove. Oltar će ponovno biti uređen. Hodočasnici će nastaviti dolaziti. Ali ostaje pitanje hoće li ovaj događaj obnoviti i nas. Hoćemo li nakon svega više moliti, češće otvarati Sveto pismo, ozbiljnije živjeti svoju vjeru i postati, kako Gospa kaže, njezine ispružene ruke ljubavi?  

Tama nikada nema posljednju riječ ondje gdje postoji makar jedno srce koje se iskreno moli. Zato odgovor na vandalizam ne smije biti mržnja, nego svetost života. Najveći poraz zla nije kada se popravi ono što je uništeno, nego kada se iz jednog ranjenog događaja rodi više vjere, više ljubavi i više ljudi koji će svojim životom svjedočiti da je Krist doista Uskrsli.  

Neka nas ovaj bolan događaj ne udalji od Međugorja, nego još više približi onome na što nas ono desetljećima poziva – obraćenju srca. Jer samo srce ispunjeno Kristom može pobijediti tamu koja je zahvatila svijet.