Moje ime je dr. Javier Méndez. Imam 70 godina i 30 godina sam diljem Europe predavao kako Bog ne postoji. Pisao sam knjige protiv vjere. Raspravljao sam sa svećenicima na televiziji. Poticao sam studente na sumnju i u tome sam uživao. Govorio sam sebi da je to filozofija. Nije bila… Bila je to žalost…
Dana 22. svibnja 1983., u 6:47 ujutro, moj sin Mateo umro je od leukemije. Imao je 4 godine. Molio sam da ostane živ. Ipak je umro. Nakon toga, nisam više napadao Boga kao intelektualac. Počeo sam Ga napadati kao otac. Do 5. listopada 2005. bio sam jedan od najagresivnijih ateističkih predavača u Italiji. Toga jutra otišao sam u katoličku srednju školu u Milanu održati predavanje pod naslovom „Zašto je religija zastarjela u 21. stoljeću“. Bio sam ponosan na to predavanje. Bilo je uglađeno, nemilosrdno, učinkovito. Govorio sam 45 minuta. “Razorio” sam čuda. Rugao se vjeri. Koristio sam patnju kao svoje najjače oružje.
„Ako je Bog dobar“ – pitao sam učenike – „zašto nevina djeca umiru?“ U prostoriji je zavladala tišina… Tada je dječak u četvrtom redu podigao ruku. Bio je mršav, smiren, možda 14 godina star, s dubokim smeđim očima i onom vrstom tišine koja smeta oholim ljudima jer djeluje snažnije od samopouzdanja.
Taj dječak bio je Carlo Acutis. Ustao je i zahvalio mi na predavanju. Zatim je pitao može li reći nešto osobno. Rekao sam da može. Pogledao me ravno u oči i rekao:„Profesore, vi niste prestali vjerovati u Boga zbog znanosti. Prestali ste jer vam je sin umro.“ Tijelo mi se sledilo. Zatim je izgovorio ime koje nisam javno spomenuo više od 20 godina: Mateo. Zatim datum: 22. svibnja 1983. Zatim sat: 6:47 ujutro.
Prostorija je nestala. Čuo sam kako se učenici meškolje na stolicama. Osjećao sam kako mi se ruke tresu na govornici. Ali sve što sam vidio bio je bolnički krevet mog sina i lice četrnaestogodišnjeg dječaka koji ni na koji ljudski način nije mogao znati ništa od toga.
Carlov glas ostao je blag. Rekao je: „Vi ste ljuti na Boga. To je pravo središte vašeg ateizma.“ Zatim je izgovorio riječi koje su me slomile: „Mateo je živ. On je s Isusom. Molio je za vas.“ Sjeo sam jer su mi noge prestale funkcionirati. Pred 200 učenika, najoholiji ateist u prostoriji počeo je plakati kao dijete. Carlo je prišao, stavio mi ruku na rame i pomolio se. Ne dramatično. Ne glasno. Nego s potpunom sigurnošću.
Kad je završio, osjetio sam nešto što nisam osjetio otkako mi je sin umro. Mir. Ne emociju. Ne adrenalin. Ne sram – mir… Onaj mir koji se nastani u prsima i natjera te da shvatiš da si toliko dugo nosio bijes da si zaboravio kako izgleda disati bez njega. Nakon predavanja pitao sam ga kako zna za Matea.
Carlo mi je rekao da je tog jutra prije škole molio i da mu je Bog pokazao moje lice, moju bol, mog sina i razlog zbog kojeg tako nasilno napadam vjeru. Trebao sam se nasmijati. Trebao sam otići. Umjesto toga, nastavio sam se vraćati. Tijekom sljedećih mjeseci razgovarao sam s Carlom iznova i iznova. U školskim dvorištima. U kafićima. Jednom i u svom stanu.
Imao je samo 14, zatim 15 godina, ali o Bogu je govorio jasnoćom koja je posramljivala moje diplome. O Euharistiji je govorio kao da osobno poznaje Krista. O smrti je govorio bez straha. O mom sinu govorio je kao da nebo nije teorija, nego geografija. Zatim, u rujnu 2006., Carlo mi je rekao da ima leukemiju. Rekao je to mirno. Također je rekao da se neće oporaviti.
Rekao sam mu da ne govori tako. Nasmiješio se i rekao:„Profesore, sada morate naučiti posljednju lekciju: smrt nije kraj.“
Dva dana prije nego što je umro, posjetio sam ga u bolnici San Gerardo u Monzi. Bio je blijed, ćelav, slab, ali oči su mu bile iste. Uzeo me za ruku i rekao: „Kad umrem, vidjet ću Matea. Reći ću mu ono što ste me zamolili da mu kažem.“
Upitao sam, plačući: „Što da mu kažeš?“ Rekao je: „Reci mu da ga nikada nisam prestao voljeti.“ Carlo je kimnuo. Zatim me pogledao tim istim neobjašnjivim mirom i rekao: „On to već zna.“
Dana 12. listopada 2006., u 6:28 ujutro, Carlo je umro. Njegova majka nazvala me osobno. Rekla je da je njegova posljednja poruka za mene bila jednostavna: „Održao sam obećanje. Prenio sam Mateu vašu poruku.“ Nakon Carlova sprovoda učinio sam nešto što nisam učinio 22 godine. Otišao sam na ispovijed. Ispovjedio sam mržnju, oholost, bogohuljenje, govore, knjige, štetu, bijes koji sam pretvorio u karijeru. Sljedeći dan ponovno sam primio Euharistiju. I to je bilo pravo čudo.
Ne to što je četrnaestogodišnji dječak znao ime mog mrtvog sina. Ni to što je znao točan datum i sat njegove smrti. Pravo čudo bilo je to da me nakon 22 godine bijesa dječak kojeg sam imao sve razloge odbaciti doveo natrag Bogu u manje od godinu dana.
Danas više ne predajem ateizam. Predajem vjeru. I svaki put kad stanem pred publiku i ispričam ovu priču, sjetim se onog kišnog četvrtka u Milanu kada sam mislio da dolazim uništiti vjeru. Umjesto toga, Bog je poslao tinejdžera u tenisicama i školskoj uniformi da uništi moje nevjerovanje. Ako bi vam netko rekao ime djeteta koje ste izgubili i bol koju nikada niste priznali, biste li i dalje vjeru nazvali iluzijom?"
Nema komentara:
Objavi komentar