Pet velikih neistina koje je Armin Hodžić pokušao "prodati" na HRT-u

foto HTV

U jučerašnjoj emisiji HRT-ova Otvorenog, emitiranoj 17. lipnja, raspravljalo se o prijedlogu saborske Rezolucije o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Rasprava je uslijedila nakon prvog sastanka predstavnika vodstva Domovinskog pokreta i Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, posvećenog upravo ovom prijedlogu, piše RTV Herceg Bosne.

Gosti emisije bili su glavni tajnik Domovinskog pokreta Mladen Barać, zastupnik bošnjačke nacionalne manjine Armin Hodžić, zastupnica u Europskom parlamentu Željana Zovko te dopisnik HINA-e iz Mostara Zoran Krešić.  Posebnu pozornost izazvalo je izlaganje Armina Hodžića, koji je tijekom rasprave iznio niz tvrdnji koje su izazvale reakcije zbog njihove činjenične i pravne utemeljenosti.  

Hodžić je, među ostalim, ustvrdio kako odluka Ustavnog suda BiH u predmetu “Ljubić” više nije otvoreno ustavno pitanje jer je visoki predstavnik Christian Schmidt 2. listopada 2022. godine svojim odlukama riješio pitanje raspodjele izaslanika u Domu naroda Federacije BiH. Međutim, takva tvrdnja nije u skladu sa službenim stajalištem Ustavnog suda BiH, koji i nakon Schmidtovih intervencija odluku u predmetu U-23/14 (“Ljubić”) i dalje vodi kao neizvršenu. Posljednji put to je potvrđeno u periodičnom izvješću od 26. ožujka 2026. godine.  

Druga sporna tvrdnja odnosila se na sadržaj prijedloga saborske Rezolucije. Hodžić je izjavio kako se u dokumentu “najoštrije osuđuju odluke visokog predstavnika”, sugerirajući da bi se time osuđivale i Schmidtove odluke iz 2022. godine. Međutim, u tekstu prijedloga jasno se navodi da se osuđuju samo one odluke visokih predstavnika koje su, prema predlagateljima, dovele do degradacije političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini odstupajući od Washingtonskog i Daytonskog sporazuma te narušavajući načelo konstitutivnosti i ravnopravnosti triju naroda.  

Jedna od najozbiljnijih polemika odnosila se na pozivanje Domovinskog pokreta na presudu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Slavena Kovačevića. Hodžić je tvrdio kako je stavak 203. te presude ukinut 25. lipnja 2025. godine te da je Rezolucija selektivno koristila njegov sadržaj.  

Takva tvrdnja ne odgovara činjenicama. Upravo je toga dana Veliko vijeće Europskog suda odbacilo zahtjev Slavena Kovačevića, a konačna presuda objavljena je 1. listopada 2025. godine sa svim svojim dijelovima, uključujući i stavak 203.  

U tom dijelu presude Sud navodi kako je teritorijalna povezanost birača i njihovih predstavnika legitiman cilj koji je u skladu s načelom vladavine prava i Europskom konvencijom o ljudskim pravima. Sud također ističe da države imaju široku slobodu procjene pri određivanju izbornih jedinica prema administrativnim, geografskim ili ustavnim kriterijima.  

Posebnu raspravu izazvala je i Hodžićeva usporedba prijedloga o uspostavi posebnih paralelnih odnosa između Hrvatske i Federacije BiH sa Sporazumom o specijalnim paralelnim odnosima Republike Srpske i Srbije te deklaracijama usvojenima na Svesrpskom saboru.  

Na tu je usporedbu reagirao voditelj emisije Mislav Togonal, podsjetivši da su posebni odnosi između Federacije BiH i Republike Hrvatske predviđeni još Washingtonskim sporazumom. Hodžić na to nije odgovorio.  

Naime, Ustav Bosne i Hercegovine, odnosno Aneks IV. Daytonskog mirovnog sporazuma, u članku III. stavku 2. izričito propisuje da entiteti imaju pravo uspostavljati posebne paralelne odnose sa susjednim državama, uz poštivanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Hrvatska i Federacija BiH već su krajem devedesetih godina potpisale Sporazum o posebnim odnosima, koji je Hrvatski sabor 1999. godine i službeno ratificirao.  

Na kraju emisije Hodžić je ustvrdio da prijedlog Rezolucije, koji predviđa mogućnost korištenja veta, oduzimanja državljanstva i proglašavanja određenih osoba nepoželjnima, predstavlja oblik političke prisile Hrvatske prema Bosni i Hercegovini. Kao pravni temelj za takvu tvrdnju pozvao se na presudu Međunarodnog suda pravde u predmetu Nikaragva protiv Sjedinjenih Američkih Država iz 1986. godine.  

Takva usporedba izazvala je posebne kritike jer se predmet Nikaragva protiv SAD-a odnosio na potpuno drukčije okolnosti. Međunarodni sud pravde tada je utvrdio da su Sjedinjene Američke Države prekršile međunarodno pravo pružanjem vojne, financijske i logističke potpore pobunjeničkim skupinama Contras te provođenjem vojnih i paravojnih aktivnosti protiv Nikaragve.  

Uspoređivati diplomatske i političke mjere jedne države prema susjednoj zemlji s vojnim djelovanjem supersile tijekom oružanog sukoba mnogi smatraju pravno neutemeljenom i politički pretjeranom analogijom. Kritičari takvog tumačenja ističu da se time stvara dojam kako Hrvatska prema Bosni i Hercegovini provodi oblik međunarodno protupravne prisile usporedive s uporabom sile, što teško može izdržati ozbiljnu pravnu analizu. 

Rasprava u HRT-ovoj emisiji još je jednom pokazala koliko je pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini osjetljiva politička tema te koliko su različita tumačenja ustavnopravnih i međunarodnopravnih pitanja koja se pritom otvaraju.