 |
| foto herzegovinabike.ba |
Imoćanin Marijo Jukić posljednja tri dana hodočašća od Zagreba do Međugorja pridružio se Tomislavu i Toniju u Imotskom kako bi im pomogao dovršiti njihov zavjetni put, učinjen u jednoj velikoj i osobnoj nakani.
Njegov dolazak na hodočašće nosio je posebnu težinu. Marijo je na put ponio križ koji već pet godina tiho nosi njegova obitelj — sin koji ima pet godina i još uvijek ne govori. Godine šutnje, molitve, neprospavanih noći, suza i nade utkale su se u svaki njegov korak, pišu Imocki crnjaci 2.0.
Kilometri su se nizali, umor je postajao sve teži, noge su klecale, ali vjera nije posustajala. Vođeni molitvom, zajedništvom i dubokim pouzdanjem u Boga te zagovorom Gospe, hodočasnici su nastavili put sve do posljednjeg odredišta — Brda ukazanja u Međugorju.
Ondje su, iscrpljeni ali ispunjeni, predali svoje nakane Gospi. U trenutku tihe molitve i zahvale, Mariju je zazvonio telefon.
Na drugoj strani bila je supruga.
A zatim su uslijedile riječi koje su, kako kaže, zaustavile vrijeme.
„Tata… dođi kući!“
Njegov sin je progovorio.
U tom trenutku, sav umor, bol i žuljevi kao da su nestali. Ostale su samo suze, duboka zahvalnost i osjećaj koji je teško opisati riječima — da ništa nije bilo uzalud.
Za neke će to ostati slučajnost, niz okolnosti u pravom trenutku. No za one koji vjeruju, ovo je svjedočanstvo snage molitve, znak nade i uvjerenje da Gospa čuje svaku izgovorenu i neizgovorenu suzu.
I da vjera, čak i kada se čini da je tiha i nevidljiva, može otvoriti putove koje čovjek sam ne može zamisliti.
Nema komentara:
Objavi komentar