U vremenu kada mnogi sanjaju odlazak u inozemstvo, priča o povratku u domovinu zvuči gotovo nevjerojatno. Ipak, upravo takav put odabrala je Božena Lončar, koja se zajedno sa svojom obitelji nakon deset godina života u Njemačka vratila u rodno Posušje – i, kako kaže, zbog te odluke nimalo ne žali.
Njihova priča započinje 2013. godine, u razdoblju kada su mnogi zbog nesigurnih primanja i nedostatka prilika napuštali domovinu u potrazi za boljim životom. Upravo su financijska nestabilnost i želja za sigurnijim radnim uvjetima bili ključni razlozi odlaska. U Njemačkoj su, poput mnogih, krenuli od skromnih ciljeva – pronaći stabilan posao i osigurati dostojanstven život.
S vremenom su uspjeli ostvariti ono što mnogi nazivaju “njemačkim snom”: stalni poslovi, kupnja stana i uređena svakodnevica. Ipak, unatoč materijalnoj sigurnosti, osjećaj pripadnosti i želja za povratkom nikada nisu nestali. Presudan trenutak dogodio se kada je njihov najstariji sin trebao krenuti u školu. Obitelj je tada donijela odluku da se vrati kako bi dijete odrastalo u vlastitom kulturnom i obiteljskom okruženju.
Povratak nije bio jednostavan. Ostaviti iza sebe godine rada, ulaganja i sigurnosti zahtijevalo je veliku hrabrost. No, kako ističe Božena, djeca su bila na prvom mjestu. U Njemačkoj su se suočavali s izazovima – dugim radnim smjenama, nedostatkom vremena za obitelj i udaljenošću od bližnjih. Posebno je teško bilo uskladiti posao i roditeljstvo bez podrške obitelji.
Nakon povratka u Posušje, obitelj Lončar odlučila je započeti vlastiti posao. Uz kapital dobiven prodajom stana, pokrenuli su obrt za izradu personaliziranih proizvoda – ukrasnih natpisa, plakata i gravura. Ono što je počelo kao skroman pokušaj osiguranja jedne plaće, danas se razvilo u ozbiljan posao s više strojeva i rastućim brojem narudžbi.
Njemačko iskustvo, kažu, pomoglo im je u razvoju radnih navika, discipline i organizacije, no morali su se prilagoditi i domaćem mentalitetu. Ipak, ono što su dobili zauzvrat – mir, slobodu i sreću svoje djece – ne može se usporediti ni s jednom plaćom.
Danas njihova priča nosi snažnu poruku: uspjeh ne mora nužno značiti ostanak u inozemstvu. Ponekad je najveće bogatstvo upravo ono što se ne može kupiti – osjećaj pripadnosti, obitelj i život u vlastitom domu.
Cijeli intervju pročitajte na Večernji list BH.
Nema komentara:
Objavi komentar