Ova priča o muslimanu i Marijinoj medaljici širi se nevjerojatnom brzinom

Prije nekoliko dana javila mi se Terezija. Poslala mi je poruku i fotografiju medaljice. U poruci je pisalo: „Dođe Esmir neki dan kući i daje meni ovu medaljicu. Ja zbunjena pitam: Što je to? Kakva je to medaljica? Gdje si je našao? A on kaže: ‘Prepoznao sam da je to ona medaljica koju ti imaš i koju poklanjaš. Bila je u blatu na gradilištu. Ugledao sam je i bilo mi je žao da se po njoj gazi, pa sam je oprao i donio tebi."  

Esmir je Terezin muž. Musliman. Čovjek koji poštuje svoju suprugu i njezinu vjeru.  

Dok sam razmišljala o toj poruci, srce mi je ispunila jedna misao: koliko Terezija mora voljeti Mariju i medaljicu, kad je i njezin muž to primijetio. Ne samo primijetio – nego prepoznao kao nešto vrijedno. Nešto dragocjeno. Nešto čemu se pristupa s poštovanjem.  

Medaljica je bila u blatu, oštećena. Ali Esmir je znao da njezina vrijednost nije u metalu. Nije u izgledu. Nego u Onome koga predstavlja. U Majci. U Blaženoj Djevici Mariji. I tu me ta priča posebno dotaknula.  

Kad bi ljudi jedni u drugima prepoznavali ono sveto... Kad bi poštovali tuđe. Kad bi, poput Esmira, podigli iz blata ono što je drugome sveto – svijet bi bio drugačiji. Ne bi bilo mržnje ni rata. Bilo bi više poštovanja, ljudskosti, topline, prijateljstva i zajedništva. Marija je po medaljici popet učinila čudo. Ne spektakularno, nego tiho. U srcu jednog čovjeka. I ti koji ovo čitaš – ne propuštaj priliku činiti dobro. Podigni iz blata ono što je drugome sveto. Za to si stvoren.  

Danas je 27. u mjesecu, sjećamo se ukazanja sv.Katarini Laboure. I ti se preporuči našoj Majci, moli: " O Marijo, bez grijeha začeta, moli za nas koji se tebi utječemo."

č.s. Danijela Jukić