Neprocjenjivo nasljeđe koje polako blijedi: čuvamo li molitve naših predaka?

U mnogim domovima naših krajeva vjera se nije učila iz knjiga, nego uz ognjište, u tišini crkve, u ritmu zvona i u glasu majki i baka. Tako su se prenosile stare molitve – jednostavne, duboke i iskrene – koje danas polako blijede iz sjećanja, ali i dalje nose snažnu duhovnu ljepotu, piše Goranci online.

Mnogi se još sjećaju kako je majka tiho molila: „Zvonce zveči, Gospa kleči, Isus muku trpi…“ i kako su te riječi, izgovorene u trenutku podizanja Hostije, budile strahopoštovanje i svijest o svetosti trenutka. To nisu bile samo riječi, nego čin predanja – priprava duše za susret s Kristom u Presvetom Oltarskom Sakramentu.  

U tim starim molitvama posebno mjesto zauzima pozdrav Tijelu i Krvi Isusovoj: „Zdravo Tijelo Isusovo, na oltaru posvećeno… nahrani dušu moju, spasi dušu moju.“ To je bila jednostavna teologija srca – vjera da Krist u Euharistiji hrani, jača i spašava čovjeka. Djeca su učila slušajući, ponavljajući i gledajući primjer starijih, a molitva se prenosila kao obiteljsko blago.  

Zanimljivo je kako svaka obitelj ima svoju varijantu, svoju nijansu iste vjere. Neke molitve naučene su od majke, druge od bake, treće od starice koju smo njegovali. U svima njima osjeća se isto: povjerenje u Isusa, ufanje, ljubav i potpuno predanje – „Isuse, Tebi živim, Isuse, Tebi umirem, Isuse, Tvoja sam živa i mrtva.“  

Posebno snažne su molitve koje se mole u tišini, prateći zvukove zvona, dok se Tijelo i Krv Kristova podižu na oltaru. Tada riječi gotovo nestaju, a ostaje samo duboki unutarnji dijalog s Bogom. Često se u tim molitvama spominje i kajanje, ali ne iz straha, nego iz želje da se bude bliže Kristu i da se više ne griješi.  

Danas, u vremenu brzine i buke, ove molitve podsjećaju nas na sporiju, dublju vjeru – vjeru koja se živjela svakodnevno, tiho i postojano. Možda nisu zapisane u molitvenicima, ali su urezane u srcima mnogih. Vrijedno ih je ponovno izgovarati, učiti djecu tim riječima i čuvati ih od zaborava.  

Jer dok god se prenose s usana na usne, s koljena na koljeno, stare molitve ostaju žive – kao svjedočanstvo vjere naših majki i baka, i kao tihi most između neba i zemlje.